Prethodno poglavlje je bilo prolog, zagrevanje. Ovde ću detaljno podučavati o šamati, ili o mirnom prebivanju. Prvo, želeo bih da se dotaknem problema konceptualnog uma – stanja uma u kojem je naše iskustvo podeljeno na dva dela, subjekat i objekat. Ova dualnost je ono što podgreva čitavu igru, čitavu dramu života. (Na tibetanskom, konceptualni um se naziva “lo“, a dualistički um koji razmišlja je “sem“.)
Pogled koji se održava za vreme prakse šamate je konceptualni pogled. Postoji nekoliko vrsta šamate. Jedna se naziva “vežbanje gluposti“, vežba u kojoj trenirate da budete tupi i odsutnog uma. To zapravo nije formalna meditaciona praksa ali je ljudi koriste, tako da je potrebno pomenuti je. Zapravo, mnogi ljudi mešaju svoj trening gluposti za pravu šamatu. Autentični trening šamate se tradicionalno opisuje kao dve vrste meditacije: jedna meditacija je šamata uz podršku objekta, a druga šamata bez objekata.
Ideja o meditaciji je počela da bude popularna na zapadu 60-tih godina. Ljudi su počeli da je povezuju sa određenim vrstama mentalnih stanja. Ponekad se ovaj termin koristi da bi se opisala stanja gde se čovek isključuje, gde ostaje po strani, gde ide u svoj sopstveni prostor, jedna vrsta izmenjenog stanja gde čovek ne primećuje šta se dešava u spoljašnjem svetu. Praktikovati na ovaj način znači distancirati se od iskustava koje dobijamo putem čula. Vi ulazite u stanje zaborava, odsutnosti i potpune zamagljenosti, kao kada životinje idu u hibernaciju. Ovaj proces odvajanja od svega i vežbanje sa ciljem da se ostane odvojen od sveta se ponekad naziva dubokom relaksacijom ili čak meditacijom. Mnogi ljudi još uvek to rade. Čovek može da sklizne u ovo stanje kada vežba šamatu, i mnogim ljudima se ono zapravo sviđa. Sviđa im se jer je mirno, i čovek se oseća kao da je uzeo pauzu. Neko ko godinama vežba na ovaj način će progresivno postajati sve tuplji i gluplji. Oči će mu postati vrlo zamagljene. Ova vrsta “duhovnog napredovanja” je opasna. Molim vas da se čuvate nje! Postoji veliki rizik da pomešate ovo stanje vežbanja gluposti sa stanjem vežbanja šamate.
Samo kao eksperiment, da isprobamo vežbanje gluposti na samo pet minuta. Trebali bismo da se upoznamo sa njim da bismo mogli da ga identifikujemo. Zatvorite svoje oči. Nemojte misliti ni na šta. Kao kada se naslonite u sauni nakon napornog treninga – ne postoji napor da bilo šta saznate. Možete i da odremate. Potpuno ste zatvoreni a ipak donekle opušteni. Mentalno, nema nikakve aktivnosti. Da li prepoznajte ovo stanje?
Prvoklasna vežba gluposti će vas sigurno uspavati za samo pet minuta. Postoji jaka veza između ovog stanja i sna. Upadanje u san je prouzrokovano tupošću, a vežbanje na taj način će nas povući u stanje sna gde je um odsutan.
Šamata definitivno nije nalik tome. Treba da imate određenu živost. Za vreme šamate, potpuno ste svesni šta se dešava posvuda oko vas. Vaša pažnja je fokusirana na sadašnji trenutak, a ipak u isto vreme ste u stanju da primetite šta se dešava oko vas, i levo i desno.
Hajde da uradimo još pet minuta vežbanja gluposti. Nemojte se držati ni za šta, samo zaboravite na sve svoje brige. Potpuno se isključite i uđite u stanje tuposti. Nemojte pokušavati da razumete bilo šta. Ovo nije vreme za spoznaju. Ne pokušavate ništa da postignete. Nemojte održavati nikakvu posebnu misaonu aktivnost, samo se povucite unutar sebe.
Oni od vas koji su nekada išli na plažu prepoznaju ovo stanje. Takođe i oni koji su išli na planinarenje prepoznaju ovo stanje. To nije nešto novo. Idete na plažu, plivate okolo, onda ležite na leđa sa peškirom preko lica i radite vežbu gluposti. Na izvestan način se obeznanite tamo na plaži. Nakon dvadesetak minuta, mislite “Kako sam se opustio!” Ali ova vrsta vežbe ne izoštrava vašu inteligenciju, ne dovodi do uvida. Bez uvida, nema ništa što bi moglo da izbriše semena budućih samsaričkih iskustava. Upravo sada, zatvorite svoje oči. Da biste radili vežbu gluposti morate da zatvorite svoje oči, ali neka i dalje leđa budu ispravljena.
[Par minuta vežbanja gluposti}
Dovoljno. Ovo je riskantno. Možete zaspati. Druga opasnost je da ćete sutra želeti da ponovite ovu vežbu. Vežbanje gluposti nije dobra stvar. Možda osećate da vam je ugodno, ali to nije Budistička meditaciona praksa. Nije šamata i sasvim sigurno nije vipasana. Ni na koji način nije plemenita praksa.
Šamata, mirno prebivanje, je potpuno različita vežba od vežbanja gluposti. Može se sresti na mnogim nivoima Budističke prakse, kao i u mnogim drugim duhovnim tradicijama, na primer, u Hinduističkim školama a verovatno i na drugim mestima, ali se početak šamate desio u Budinom učenju. Buda je podučavao meditaciju kao šamatu i vipasanu. Budistička šamata ima dva oblika: uz podršku i bez podrške.
Svrha šamate je poboljšati prisustvo uma. Svi mi posedujemo urođenu sposobnost da držimo pažnju, da znamo. Da bismo se poboljšali u ovoj prisutnosti, da bismo je načinili stabilnom umesto da bude rasejana i ometena, mi pokušavamo da ostanemo budni na stabilan način.
U vežbanju gluposti, ne postoji osećaj sadašnjosti. Ovom osećaju sadašnjosti se u vežbanju gluposti dozvoljava da lagano izbledi. U vežbanju gluposti ne postoji osećaj prisustva. Mi ne držimo ništa u svom umu, već se spremamo da upadnemo u san. Mi smo tupi, odsutnog uma. U šamati, mi se fokusiramo na sadašnjost, na biti ovde, upravo sada. Postoji osećaj znanja, držanja svesnosti da sam ja ovde, da su svi objekti ovde, da se dešava sve ono što se dešava i da sam svestan toga. U ovom stanju postoji izvesna živost. Ova živost je kvalitet saznavanja koji se dešava, iako samo saznavanje nije i stanje oslobađanja.
Možete reći da se ova živost oslobađa kada postoji osećaj saznavanja onoga što jeste samo po sebi u sadašnjosti. To se dešava kada radimo vipasanu. To se dešava u trenutku pogleda Velikog Savršenstva, Dzokčena. Upravo sada, za vreme ispravne i iskrene šamate gde boravimo u sadašnjosti, ovaj kvalitet slobode se još uvek ne javlja, on nedostaje. Uprkos tome, mi treba da započnemo svoju praksu osećajem sadašnjosti koji je svestan sadašnjeg trenutka. Da bismo bili ovde i sada, potrebna nam je izvesna podrška da ne dozvolimo da naša pažnja odluta ili sklizne na ovo ili ono.
Šamata ima tri komponente: biti svestan, budan, i smiren. Zamislite ovčara na svom poslu. Kada su ovce privezane one ostaju smirene. Imaju uže koje je zavezano oko njihovih vratova da bi ih sprečilo da ne odlutaju suviše daleko. Ovo uže je svesnost. Ali, tu je i ovčar koji sve to nadgleda, bez da poklanja previše pažnje na pojedinačne ovce, ali on nadgleda celu stvar da vidi da li je sve u redu, Neka zaista glupa ovca bi mogla da se uplete u sopstveno uže, i kada ne bi bilo ovčara da to odmah spreči, ovca bi mogla da se udavi. Ali ovčar brzo prilazi i razmotava uže, tako da ovca može opet da se kreće i pase. Ovo predstavlja budnost.
To je bila analogija, sada dolazi značenje. Kada ova naša pažnja, ovaj um, ne prati prošlost i ne planira budućnost, već ostaje u sadašnjosti, javlja se osećaj smirenosti, bivanja u mestu. Ali još nešto dodatno je potrebno da bi se očuvala pažnja na sadašnjost, da bi se sprečilo da pažnja odluta u razmišljanje o prošlosti ili budućnosti. To je sledeći korak. Ovca oseća tenziju u vratu ako ode predaleko, tako da se vraća nazad da bi olabavila uže. To je analogija za držanje svesnosti, za metod držanja svesnosti na sadašnjem trenutku. Treće i najvažnije, je osećaj budnosti, što je nadzorni kvalitet koji ostaje budan da vidi da li ova pažnja ostaje i dalje prisutna ili ne. Bez toga, kako biste znali da li ste ometeni? Kako bi čovek znao da li ovaj um zapravo ostaje smiren u sadašnjosti? Tako, najvažniji kvalitet je ovaj osećaj sveukupne budnosti, osećaj da ste budni za celu situaciju.
Ova budnost vidi celu sliku. Usred cele panorame šamate, postoji nešto što zna veoma jasno da ostajete u stanju smirenosti. Vi znate da ste smireni, a u isto vreme znate da niste ometeni. Tu ste zajedno sa osećajem prebivanja, i ovo znanje je takođe svesno. Ova cela atmosfera je neophodna u praksi šamate. Polako i postupno, budnost postaje budnija, budnija, budnija.
Ispravna praksa šamate dalje i dalje ojačava ovaj kvalitet budnosti. On se transformiše u sve jači osećaj probuđenosti. U međuvremenu, kvalitet svesnosti postaje sve svesniji, tako da vam je potrebno sve manje napora da ga održite. Prirodno ste svesni, prirodno prisutni. A osećaj da ste smireni, da prebivate u sadašnjosti, poprima sve više od istog identiteta kao i budnost, sve dok konačno budnost ne povuče ovo stanje u nešto što više nije samo šamata: postaje vipasana, stanje jasnog viđenja.
Učenja Mahamudre kažu da kada nestane podela između tišine i misli, to je prepoznavanje koncentracije. Ova koncentracija je zapravo šamata. Na početku je u čovekovom umu postojala veoma jaka podela između stanja tišine i stanja razmišljanja. Ali, kada ova budnost, koja se na Tibetanskom naziva šezin (shezhin), postane osećaj probuđenosti koja raste sve jača i jača, onda u jednom trenutku ne postoji više pregrada između tišine i razmišljanja – granica otpada. Sve postaje jedna vrsta kontinuiteta budnosti i probuđenosti. Ova budnost potpuno smirena, bez da morate da pokušavate da je smirite sami.
Molim vas da razumete da trening Budističke meditacije od A do Š, od početka do kraja, ima jedan centralni kvalitet: osećaj saznavanja, osećaj budnosti. On dolazi i odlazi stalno, ali je uvek u svojoj suštini identičan. Ovom kvalitetu su data mnoga imena, budnost, probuđenost, šunjata (shunyata), uvid, sveznajuća mudrost, ali se radi o istom osnovnom kvaltetu koji se dešava neprestano. Ako, za vreme bilo kog treninga Budističke meditacije, ovaj kvalitet nestane, onda to definitivno nije put ka potpunom prosvetljenju. Molim vas da razumete ovu stvar veoma dobro.
Čak i na samom početku, u praksi šamate, ovaj osećaj saznavanja je ono što vas drži budnim za postojanje subjekta i objekta, onoga što ostaje svesno, iako se radi o svesnosti u dualističkom smislu. Kada se desi kvalitet vipasane (vipashyana), onda čovek postane svestan nedualnosti, odsustva subjekta i objekta. Ovaj saznajni kvalitet koji se širi kroz sve vrste različitih praksi je identičan po svojoj suštini, iako se subjekt saznavanja može menjati. Postoje različiti nivoi prakse, ali vam je uvek potrebno ovo bazično znanje, ovaj osećaj svesnosti.
Zapravo, vežbanje gluposti ipak ima neku svrhu. Korisno je kada ste veoma uznemireni, kada ne možete zaspati, i ako želite da budete ponovo rođeni kao glupak. U ostalim slučajevima, nije mnogo korisno. Iako bi čovek mogao da pobrka trening gluposti za trening šamate, većina ljudi zna razliku. Umesto toga, oni zastrane kada se uzpoznaju sa Mahamudrom i Dzokčenom. U Mahamudri i Dzokčenu se kaže “Nemojte se koncentrisati, nemojte se fiksirati, nemojte meditirati, nemojte držati ništa u svom umu, nemojte činiti uopšte ništa.” Neki bi mogli pomisliti, “U redu, ne moram da uradim ništa, pa ću se samo opustiti” i onda ulaze u stanje gluposti. Dešava se. Zbog toga mnogi meditatori zaspu čim počnu sa meditacijom, pogotovo Tibetanci i drugi Azijati. Zapadnjaci su malo drugačiji.
Takođe je veoma važno da imate otvorene oči za vreme meditacije, i pored toga što mnogi ljudi kažu da je teško sedeti otvorenih očiju. Možda je teško na početku, ali prava poteškoća leži u načinu gledanja, u znanju kako postaviti oči, kako zuriti. Mi imamo naviku, kada god su naše oči otvorene, da probadamo objekte jedan za drugim našom svesnošću očiju. Zato, kada pokušamo da ostavimo svoj pogled da zuri slobodno, osećamo se smešno, osećamo se kao da ne možemo da ostanemo u tom položaju. Mnogi pitaju, “Gde treba da gledam? U kom pravcu bih trebao da gledam?” Ne treba da se fokusirate, ali to ne znači da treba da gledate na način koji nije fokusiran. Gde god da gledate, samo gledajte na taj način. Ne treba da gledate u neku posebnu tačku.
Mislim da znate razliku između ova dva stila meditacije, između vežbanja gluposti i šamate uz podršku. Jedna razlika je kada odbacite kvalitet saznavanja, a druga je fokusiranje na napolje. Pravo stanje meditacije ne znači povlačenje, a ne znači ni fokusiranje na van, niti zači održavanje nekog stanja između ove dve krajnosti. Pravo stanje meditacije se ne naslanja ni na šta, već je potpuno slobodno i sveprožimajuće. Da li razumete ovo? Pravo stanje meditacije je kao prostor. Prostor se ne naslanja ni na šta, a u isto vreme je sveprožimajući. Takva bi trebala da bude šamata bez podrške.
Šamata uz podršku znači fokusiranje pažnje na objekat, na primer na dah i koristiti fokus kao način prebivanja. Šamata bez podrške se ne fokusira na neki poseban objekat već se jednostavno boravi u sadašnjosti. I na jedan i na drugi način, šamata je i dalje put za smirenje sopstvenog uma. Kada pogledamo sledeće pojmove: pojavljivanje, prebivanje, i prestanak, može se reći da je šamata način prestanka, ograničavanja samog sebe na sadašnjost. Da li to razumete? U praksi šamate, vi okupirate samog sebe. Osim toga, šamata i dalje sadrži nadu i strah.
Šamata ima objekat koji se drži u umu, a taj objekat je sadašnjost. Šamata je način da čovek okupira samog sebe sadašnjošću. Umesto da bude okupiran vezanostima, ljutnjom, glupošću, zavišću, i ponosom, čovek se okupira sadašnjošću. Na nesreću, u isto vreme dok to radi, ne postoji predanost, ne postoji samilost, i ne postoji sveznajuća budnost. Ništa od ovoga nije prisutno, prisutan je samo osećaj sadašnjosti.
To je nalik kao kada ste u toaletu u avionu. Znak ZAUZETO je osvetljen. Koliko god dugo da zauzimate taj prostor, nećete moći da se susrećete sa ljudima sa druge strane vrata. Čak i da je Buda došao u avion, nećete moći da ga sretnete. Buda dolazi i vidi znak: “Oh, zauzeto je, neću ulalziti.” Tako da nemate nikakvu šansu da se susretnete sa Budom. Sledećeg puta, demon poteškoća dolazi i kaže, “Oh, zauzeto je, neću ulaziti.” Unutar kabine, vi i dalje imate nadu i strah – pogotovo kada se vraćate iz Katmandua u svoju domovinu, jer osećate mučninu u stomaku. Imate iskrenu nadu da ćete ostati unutra i odmoriti se i da će sve biti fino, ali imate takođe i strah jer ljudi čekaju ispred, možda kucaju na vrata. Šamata je pomalo kao ova situacija. Okupirani ste sadašnjim trenutkom, i samim tim nedostupni za šta god da se dešava. Ljutnja dolazi i vi ste okupirani, pozitivne emocije dolaze i vi ste okupirani. Vi ste prisutni, praktikujete kako treba, imate dobar provod u toaletu. Šamata uz podršku je nalik na ovu situaciju.
Šamata je zaista vešt metod. Bez nje, vaša pažnja je toliko divlja, kreće se posvuda, kao vihor. Ako se povinujete ovom kretanju, ili ako idete gde god vas ono vodi, postoji rizik da ćete poludeti. Bolje je zatvoriti se unutar toaleta neko vreme i malo se odmoriti.
Zatim sledi šamata bez podrške u kojoj vaša pažnja ne koristi nikakvu podršku. U ovoj šamati ne držite nikakav stvaran objekat u umu. Jednostavno dozvoljavamo da svesni kvalitet uma budu onakav kakav jeste, bez da mu išta radimo. Izgleda kao da nema podrške. To je tačno, ali samo relativno govoreći, unutar konteksta same šamate. Kada se to posmatra sa višeg nivoa prakse, neka vrsta podrške je još uvek prisutna. Ova podrška, ovaj objekat koji se drži u umu, je osećanja prisutnosti: “Ova sadašnjost, sve što se dešava upravo sada, iz trenutka u trenutak je živo prisutno.” Sadašnjost je objekat a subjekat je znanje toga, prepoznavanje sadašnjosti. U opštem slučaju, za početnika postoji opasnost da se trening gluposti pomeša sa šamatom. Ali za praktičara, stvarna opasnost leži u mogućnosti da se šamata bez podrške pomeša sa vipasanom. Molim vas da razumete ovu stvar.
Da biste dobili osećaj o ovom učenju, hajde da najpre uradimo kratku sesiju šamata uz podršku. Upravo sada, nemojte zatvarati oči. Samo odaberite bilo kakvu podršku ispred sebe – ali neka to ne bude vrat čoveka koji je ispred vas, jer kada se on bude pomerao to će da vam smeta. Opustite se i budite tihi, i naka vaša pažnja jednostavno boravi na odabranom objektu, bez da bude ometena bilo čim drugim. U isto vreme, dozvolite svemu drugome da takođe bude prisutno. Ništa se ne blokira, ali pažnja je usmerena samo na odabranoj podršci.
Nemojte zatvarati oči, jer ako ih sada zatvorite, rizikujete da upadnete u trening gluposti. Iako je potpuno u redu koristiti pokrete daha kao podršku, u našoj tradiciji mi ne zatvaramo oči dok to radimo. Zapravo, nemojte zatvarati niti jedan od vaših čulnih organa. Nemojte zatvarati nikakva vrata. Samo obraćajte pažnju. Kada izdišete, primetite da izdišete. Kada udišete, primetite kako dah ulazi u vas, samo to ništa više.
Ili, kao alternativa korišćenju daha kao objekt podrške, držite pažnju na Budinoj slici na zidu ili na cvet na oltaru ili na kruni na statui Karmape. Odaberite nešto 3 ili 5 metara ispred vas. Bilo šta može da posluži. Dozvolite dahu da slobodno teče, bez da se brinete oko njega.
Zajedno sa tom fokusiranom pažnjom, treba da postoji određeno osećanje da niste blokirani. Ne koncentrišete se, ne pokušavate da čvrsto ugrabite objekat. To nije to što se podrazumeva pod biti fokusiran. Radi ste o tome da vi samo ostajete sa objektom svoje pažnje.
Nemojte svojim očima raditi ništa neobično. Samo ih ostavite kako jesu. Gledajte na isti način kao što normalno to činite. Normalno, kada hodate okoli vi ne zurite. Vi samo dozvoljavate da stvari budu viđene. Neki ljudi izgledaju kao da pokušavaju da izvrnu svoje oči dok meditiraju, tako da je jedno oko gore a drugo dole. To nije neophodno. Zamislite da imate bazen sa vodom i dve staklene sfere – samo ih stavite u vodu i ostavite ih tamo. Tako biste trebali da postavite svoje oči.
Nemojte izvrtati oči ili ih pomerati u dva različita pravca. Ako to činite, vaše oči će početi da bole. Budite prirodni. Kada čujete zvuk, ne mora da sedite na ovaj način takođe da biste ga čuli. (Rinpoče nakrivljava svoj vrat.) Možete samo da dozvolite da čujete zvuk. Ista stvar se dešava i sa bilo kojim drugim senzornim podražajem – možemo biti potpuno prirodni u vezi toga kako primamo taj senzorni podražaj. Tako da upravo sada, hajde da budemo relaksirani i da nam bude udobno. Srećan um. Odaberite svoj objekat.
[Praktična sesija]
Rinpoče: U redu. Sada, koja je razlika u osećaju ovog stanja u odnosu na prethodno? Da li neko osetio razliku?
Učenik: Življe je.
Rinpoče: A šta je sa osećanjem? Šta se oseća finije, prva vežba ili druga?
Učenik: Druga.
Rinpoče: Ne slažem se. Meni je draža prva, oseća se bolje. A sada, koja je glavna razlika?
Učenik: Budniji smo.
Učenik 2: Ne postoji osećaj “Ja” u prvoj vežbi.
Rinpoče: Za vreme sesije, čuo se bubanj sa ove strane. Jeste li ga čuli?
Učenik: Da.
Rinpoče: Vrlo dobro. Šta ste još primetili?
Učenik: Svetlo se prigušilo.
Rinpoče: Da li vas je to omelo?
Učenik: Ne.
Rinpoče: Kako to znate? Kako znate razliku između ometenosti i primećivanja da
je svetlo prigušeno ili da neko udara u bubanj? Može li biti to da ste u trenutku kada je neko prigušio svetla prebacili svoj fokus sa vašeg objekta podrške na svetlo?
Učenik: Pa, ne, možda ne, jer sposobnost primećivanja tog objekta zavisi od svetla, jer može postati mračno [Smeh]
Rinpoče: Da li je moguće biti otvoren a ipak u isto vreme primećivati da neko udara u bubanj?
Učenik: Da.
Rinpoče: Rekao sam otvoren, da. Ali nisam rekao neometen. Široko otvoren. Sada, šta je to što nazivamo sadašnjim momentom? Da li je to prisustvo električnog svetla, prisustvo onoga što ste odbrali da bude objekat vaše podrške, ili šta? Upravo sada, u kontekstu šamate sa podrškom, vi obraćate pažnju na jedno mesto. Da li je moguće obraćati pažnju na više od jedne stvari u isto vreme, bez da budete ometeni od one prve, i onda da se prebacite na drugu?
Učenik: Morao bih da budem potpuno blokiran da ne primetim šta se dešava. Prepoznajem šta se dešava ali brzo se vraćam na vežbu tišine.
Rinpoče: Šamata uz podršku je slična ovome što ste rekli. Obraćate pažnju na objekat sa 80 procenata svoje pažnje. 20 procenata vaše pažnje je još uvek dozvoljeno da registruje sve drugo. To je najbolji način. Inače, ako obraćamo 100 procenata pažnje na objekat našeg fokusa, postoji rizik da se zaglavimo i budemo apsorbovani. Tako da ono što ste rekli je zapravo veoma dobro. Sada, za drugu vrstu šamate, nemojte se brinuti oko daha, i nemojte se brinuti o korišćenju nekog objekta kao podršku. Samo dozvolite pažnji da bude kako jeste, upravo sada. Dozvolite da se desi ono što treba da se desi, ali se nemojte uplitati u to. Nemojte držati nikakav poseban objekat u svom umu. U nekom trenuktu oformiće se misao. Kada se to desi, nemojte je slediti. Samo ostanite u sadašnjosti. Da li razumete šta se podrazumeva pod sadašnjim momentom? Nemojte slediti prošlost, nemojte planirati budućnost, nemote držati objekat u umu upravo sada. Neka vaša pažnja bude potpuno opuštena, i ostanite tako. Ostanite u
sadašnjosti. Praćenje misli nije dovoljno dobro. Pokušavati da ih zaustavite nije dovoljno dobro. Šamata bez podrške znači ostati u sadašnjosti a da ne budete uhvaćeni u nekoj misli. Da li razumete šta sam rekao? Da li je jasno? Šta sam rekao?
Učenik: Ostati u sadašnjosti bez da budete upleteni u misli. [Smeh]
Rinpoče: Molim objasnite šta to znači.
Učenik: Kada dođe misao, samo je pustite da ode umesto da je pratite.
Rinpoče: Ali i dalje ostajući u sadašnjosti. Morate da ostanete u sadašnjem momentu. Glavni fokus ovde je na prisustvu uma, znati ono što jeste. Držati se toga. U ovom kontekstu takođe treba da držite oči otvorene. Mnogi od vas čini se da vole da zatvore oči. To nije dobra navika. Ako zatvorite oči danas, sutra ćete zatvoriti uši. Ponećete sa sobom čepiće za uši. Onda ćete želeti da zatvorite i nozdrve, tako da ne mora da mirišete bilo šta. Hajde da ne polazimo tim putem. Dozvoljeno vam je da primećujete šta god da se dešava. To je u redu. Ako vežbate zatvorenih očiju, onda kasnije kada odete odavde i kada budete morali da prenesete praksu u vaš svakodnevni život, kako ćete moći da funkcionišete hodajući okolo zatvorenih očiju? Zar ne bi bilo bolje da ste u stanju da meditirate otvorenih očiju od samog starta? Svrha našeg trenutnog meditacionog treninga je da postanemo sposobni da se nosimo sa bilo kojiim emocionalnim stanjem koje se pokrene dok hodamo, razgovaramo, jedemo, ili ležimo bez da budemo preplavljeni. Kada se emocije nakupe, da li uvek imate vremena da sednete i zatvorite oči da biste se pozabavili njima?
Nekim ljudima je vežba meditacije neka vrsta malog odmora, slično kao kada prave pauzu, kao kada uzimaju suplement, ili vitaminske pilule u nadi da će povratiti svoju energiju. Osoba sa ovakvim stavom nema potrebe za Dzokčen učenjima. Njemu ne treba ni šamata ni vipasana. Vežbanje gluposti je sasvim u redu. Samo vežbajte to. Kada odradite tu vežbu, vaši mišići su opušteniji, nemate toliko mnogo misli, a kako budete vežbali dalje u sledećih nekoliko meseci imaćete ih još manje. Manje ćete se brinuti, a i znaćete manje. To je veoma lepo. Savršeno je dovoljno. Naša sadašnja praksa, šamata, sigurno nije takva. Nismo došli ovde da učimo vežbanje gluposti da bismo dobili mir samo za sebe, da bismo se osećali dobro samo za sebe. Došli smo ovde da naučimo kako da sasečemo sam koren ego-orijentisanih emocija i sam uzrok svih samsaričkih postojanja, i da bismo otkrili osnovnu prirodu praznine koja je slobodna od ega. Nećemo ostati u stanju mira zbog sebe. Umesto toga, dozvolićemo da se iz praznine manifestuje samilost radi dobrobiti svih čulnih bića. Pošto praznina i samilost nisu odvojeni, ova samilost nije ograničena na bilo koji način ili u bilo kom smislu. Ovo je svrha Vađrajana treninga. Ne samo da se dođe do malo mira. Da li je to jasno? Da sumiramo: svrha vežbanja šamate bez objekta, bez podrške, je da sva svoja čula držimo otvorenim i budnim, bez da budu blokirana na bilo koji način. Nemojte uopšte zatvarati svojih pet čula. Dozvolite da se dešava šta god da se dešava. Kada se nešto dešava, nemojte prijanjati uz to, nemojte ga hvatati svojom pažnjom. Nemojte da stvarate misli oko toga. Samo ostanite prisutni u toj sadašnjosti. Neka vaša pažnja bude na sadašnjosti.
Spremni? Sada! [Rinpoče udara u male ručne činele.] Juš jednom, idemo u sadašnjost. [Udara u činele još jednom i praktična sesija prestaje.]
Rinpoče: Od ove tri vrste meditacije koje sam podučavao ovde – vežbanje gluposti, šamata sa podrškom i šamata bez podrške – koja je najlakša, najjednostavnija?
Učenik: Prva.
Učenik 2: Druga.
Učenik 3: Prve dve su najlakše.
Rinpoče: Vrlo dobro. Dobro rečeno. Istina. Prve dve su najlakše. Većina ljudi misli da je treća najlakša, jer tu nema šta da se radi, ništa se ne drži u umu, nema objekta, ali je ona zapravo najteža. Sutra i prekosutra, prestaviće nešto još teže. Kada čujete o tome, prvo će vam zvučati ekstremno jednostavno. Ali iskreno, kada počnete da praktikujete, to će biti mnogo teža stvar od treće današnje vežbe. Evo pitanja: “Koja je razlika između prve i treće?”
Učenik: U trećoj se oseća da je fokus više na sadašnjost, može da se oseti sadašnjost, dok u prvoj ja skoro da spavam.
Rinpoče: Treća vrsta meditacije, šamata bez podrške, zahteva određen napor da bi se održala pažnja na sadašnji momenat. U prvoj vrsti meditacije, u vežbi gluposti, ne morate da brinete ni oko čega, nema potreba za naporom. Dozvoljavate da budete obrisani. Ako sanjarite, dozvoljavate da sanjarite, ako ste tupi, osećajte se tupo – nema potrebe da uradite bilo šta povodom toga. Ovo što ste odgovorili je dobro. Razumeli ste. Većina od vas je bila prilično pametna – do sada. Koliko ćete biti pametni u budućnosti, moraćemo da sačekamo da vidmo. Do sada je sve bilo u redu! Za vreme treće vrste meditacije, koju smo sada radili, treba da budemo svesni svega što se dešava – psa koji laje, ili bilo kog drugog događaja. Ali, da lis ste bili svesni toga? Da li se to desilo?
Učenik: Ponekad se upletete u toj svesnosti i počnete da označavate stvari. Onda vaš um počinje da skače okolo.
Rinpoče: Hteo sam i sam da počnem da pričam o tome, ali sada ste vi to izneli. Kada se nešto desi – bilo da dođe misao, ili se desi nešto što pokrene misao – najbolje je ako možemo da se ne ulovimo u praćenju te misli, sledećeg trenutka, trenutka posle toga, pa sledećeg, i tako dalje. Odmah se vratite na prisutnost u sadašnjosti, budite nezauzeti. Ali, ako počnemo da se hvatamo za ono što mislimo i ako stvorimo drugu misao o tome, i onda treću misao, i četvrtu, i petu i šestu i sedmu, onda smo definitivno već ometeni. Odlutali smo od vežbe šamate bez podrške. Da li vam je jasno kada ste ometeni a kada ne? U ovom kontekstu šamate, samo ako čujete zvuk, primetite nešto, to nije ometenost. Zapravo, sa tačke gledišta Dzokčena, šamata je već sama po sebi stanje ometenosti. Onda nema šta dalje da pričamo. Zar ne? To znači da je sama šamata postavka gde se nalazimo u samoobmani, to jest, kada se posmatra sa Dzokčen perspektive. Ali mi ćemo pričati o tome u danima koji slede. Za sada moramo da znamo razliku veoma jasno, tako da možemo kasnije kada napredujemo da znamo šta je šta. Ako napravimo grešku od samog početka da smatramo da je šamata konačna vežba, šta ćemo onda nakon pet ili šest godina vežbanja u stanju obmane kada vidimo da nema više napretka. Onda šta?
Samo bismo se zavaravali. “Prošao sam ceo ovaj put do mesta Nagi Gompa. Čoveče bilo je tako hladno, spavao sam u malenom šatoru. Kada je vetar duvao po noći, osećao sam se kao da smo oduvani niz liticu, ali ipak nastavio sam dalje.” čitav taj napor bi bio uzaludan ako ne bismo bili načisto o razlici između prave i pogrešne meditacije.
Učenik: Kada vežbamo šamatu bez fokusa, bez podrške, kako održavamo svesnost?
Rinpoče: Za vreme vežbe treće vrste, da li ste svesni kada vas se omete? Da li primećujete to?
Učenik: Da.
Rinpoče: Nakon što ste ometeni, ili za vreme toga?
Učenik: Nalazim da mi je veoma teško da odredim početnu tačku. Samo znam da sam ometen.
Rinpoče: Za vreme prakse šamate bez podrške, da li ste već svesni ometenosti u trenutku kada ona počinje, ili nakon pet minuta sanjarenja pogledate i shvatite “Oh, ometen sam.” Šta se dešava od ove dve mogućnosti?
Učenik: Od ove dve, bliže sam prvoj varijanti. Ne moram da brojim do 20 pre no što shvatim da sam tu. Mislim da svhatim malo ranije.
Prevodilac: Da li to znači da ne prođe pet minuta?
Rinpoče: Možda deset minuta? [smeh] Zapravo, obe ove stvari vam se dešavaju. Možda ne primetite, ali obe se dešavaju. Smenjuju se. Ponekad čovek primeti da je ometen istog časa, a ponekad je potrebno vreme pre no što to shvati i vrati se vežbi. Obe se dešavaju.
Šta zapravo čini ovu treću vežbu superiornom u odnosu na prve dve? To su dva kvaliteta: jedan je osećaj da ste staloženi, to jest da ostajete u sadašnjosti, a drugi je osećaj svesnosti da ste staloženi, da ste neometeni. Oba su neophodni aspekti vežbe šamate bez podrške. Kada staložena postojanost oslabi i kada ostane samo svesnost, onda se ona preobraća u razmišljanje. U tom trenutku čovek počinje da misli, i to je stanje ometenosti. Slično, ako postoji samo staloženost i ako je svesni kvalitet znanja izgubljen, vraćate se nazad u otsutnost uma, u trening gluposti. U tom trenutku postajete tupi, sanjarite ili updadate u san. Kada se svesnost izgubi, onda ova vežba postaje šamata uz podršku. Šamata bez podrške se razlikuje u tome što ima dva kvaliteta: kvalitet staloženosti i kvalitet svesnosti postojanosti.
Onog trenutka kada primetite da ste postali ometeni, trebali biste da se vratite vežbi. Drugim rečima, vratite se prepoznavanju stanja ostajanja u sadašnjosti. U tome se javlja određena snaga. Postoji određena čvrstina ili postojanost kada jednostavno boravite na taj način. Vaše prepoznavanje ove postojanosti prirodno otseca to jest prekida ometanje. Vežba šamate bez podrške je definitivno dualistički um. To je veštački a ne prirodni način bivanja, neprestani pokušaj da se održi jedno posebno stanje da ne skliznete u stare navike. Ova vežba održava osećaj postojanosti umesto ometanja, i svesnog prisustva umesto ometanja. Kada stvari postanu previše labave, kada se javi previše izmicanja, vraćamo svoju pažnju nazad. Počinjemo da klizimo, i vraćamo se nazad.
Ovo je sve prilično nategnuto. Subjekat i objekat se neprestano održavaju, tako da je ova praksa dualistička. U sledećih nekoliko dana, upoznaćemo način vežbanja koji se uopšte ne zasniva na dualističkom umu. Ako u tom trenutku sednemo i počnemo da vežbamo neprestano pokušavajući da stvorimo izmenjeno stanje “staloženog prisustva” koje je potpuno veštačko, to nije pravi način. To treba da nam je jasno. Upravo sada, šamata bez podrške je dualistička, ali među svim vrstama dualističkih stanja, jedno je od najboljih. Postoji određeni odnos između šamate bez podrške, što je dualističko stanje uma, i prave vipasane, koju ćemo upoznati kasnije. Mogli biste reći da kada bi vipasana imala prijatelja u dualističkom umu, onda bi njen najbolji prijatelj bila šamata bez podrške. Ljutnja nije prijatelj vipasane, vezanost nije prijatelj vipasane, ali šamata bez podrške jeste blizak prijatelj, i sa vremena na vreme ova dva stanja imaju konverzaciju. Ipak, u kontekstu Dzokčen prakse, mogli biste ponekad da kažete da čak i stanja ljutnje, vezanosti ili tuposti mogu biti prijatelji Dzokčena. Kasnije ćemo govoriti o tome.
Želeo bih da čujem pitanje od nekoga ko nije još uvek postavio bilo kakvo pitanje. Evo šanse za one koji su tihi i ne govore ništa.
Učenik: Da li biste mogli da objasnite šamattu bez fokusa malo više?
Rinpoče: Naziv koji koristimo je “šamata sa podrškom” i “šamata bez podrške”. U oba slučaja, postoji fokus. Da brzo rezimiramo šta sam rekao. Um bi trebao da bude sam po sebi, prirodno da boravi u sebi bez da prijanja uz objekte, potpuno otvoren. Ovako bi trebao da se ponaša naš um. Na nesreću, um ima ovu gadnu naviku da se hvata za šta god nailazi. Zbog naše prethodne investicije u banci koncepata, kamata nastavlja da se gomila. Objekti nastavljaju da se pojavljuju. Zbog ove navike, čim god se pojavi objekat, istog časa se pojavi i misao. Misleći um se momentalno povezuje sa objektom i drži se za njega. Sledeći trenutak, javlja se misao o tome kako se čovek oseća, i to se dodaje na prethodne investicije da bi se dobila buduća kamata. Ovaj proces ide neprestano, u beskonačnost. To je samsara.
Pošto je malo verovatno da će se dualistički um spontano prepustiti i osloboditi, na početku koristimo neku vrstu zamene kao podršku. To je proces odvikavanja, da tako kažemo. Zbog toga se šamata najpre vežba uz podršku – na primer, obraćamo pažnju na kretanje daha i ostajemo uz njega. To je prvi od tri aspekata: smirivanje pažnje tako da može da ostaje na objektu. Drugi je biti svestan disanja. Treći je biti budan za šta god drugo se dešavalo. Ponekad se čovek omete, ali i dalje, čovek je u stanju da to primeti. Ova budnost je više nalik nekoj sveobuhvatnoj svesnosti koja nadgleda. Ova tri aspekata: biti staložen, biti svestan, i biti budan su neophodni na početku.
U šamati bez podrške, ne postoji specijalan objekat koji se drži u umu, niti dah niti vizuelna slika niti statua. Ipak, nešto se i dalje drži u umu: i dalje postoji fokus na sadašnji trenutak. Šamata bez podrške je biti u sadašnjosti, biti neprestano svestan i ostajati u tome. Iako nema konkretne podrške, i dalje postoji fokus, i čovek se smiruje u tome.
Mogli biste reći da je vežbanje šamate kao posao vratara. Kada uđete u hotel sa pet zvezdica, uvek ima neko ko vam otvara vrata za vas kaže “Dobrodošli!” i pusti vas da prođete. To je njegov posao. Svesna prisutnost za vreme šamate bez podrške treba da bude kao ovaj vratar, da otvara i dozvolja da sve dođe u vaš um. Treba da budete svesni šta se dešava unutar vašeg uma, ali pokušajte da se ne pecate. Vratar ne grli ljude kada pristižu u hotel. On samo kaže “Namaste!” On ih takođe ne prati ni van ni unutra. Slično, vi ne pokušavate da nešto posebno zadržite, niti pokušavate da nešto posebno odbacite. Glavna stvar je biti svestan i ostati u sadašnjem trenutku, biti neometen. Šamata uz podršku bi bila kao da stavite nešto na vrata da biste je držali zatvorenom. Vrata su zatvorena, tako da nema želja, nema ljutnje, nema osećaja poverenja, nema bodičite, nema ništa. Osim samog objekta, nema drugih ometanja.
U slučaju šamate bez podrške, vratar je zauzet otvaranjem vrata i pozdravljanjem gostiju. On ne blokira vrata, ali ponekad mu se desi da ne primeti kako neki ljudi ulaze ili izlaze. Pokušava da bude veoma budan, ali ponekad zadrema ili mu otupi svest, ili ga se omete jer pored njega prolaze tako lepi objekti da on poželi da ide za njima. Ponekad se pojavljuju veoma ružne smrdljive osobe i on poželi da im zatvori vrata. Ponekad on potrči za nekim i prateći ga završi u toaletu. A ponekad dođu i veoma čudni ljudi – recimo ogroman jak čovek sa debelim vratom, njegova glava do pola obrijana, sa tetovažom zmaja na krupnim mišićavim rukama. U ovoj vrsti situacije, vratar nema snagu da ga blokira! Pokušava da kaže “Pustiću te da odeš, pustiću te da odeš.” Ali taj drugi čovek ne pušta vratara od sebe. Ponekad, vaše puštanje nije dovoljno. Potrebna vam je vipasana da biste mogli da pustite jake emocije ili jake navike. Ovaj jaki čovek, ova jaka misao, može da vas uhvati jer meditirate. Ako se držite nečega, vi takođe rizikujete da tu stvar izgubite. Šamata je čin meditacije, tako da šamata može biti izgubljena. Sa druge strane vipasana – u smislu kako se o njoj govori u Mahamudri i Dzokčenu – nije čin meditacije, tako da nema rizika da je izgubite.
Naš um uvek ima otvorena vrata, tako da čulni utisci neprestano pristižu. Ako vežbate vežbu gluposti, možete zatvoriti vrata, ne dozvoljavati da išta uđe. Možete držati vrata blokiranom uz pomoć šamate uz podršku. Kao u primeru vratara gde on kontroliše vrata, šamata bez podrške može biti korisna da vam pomogne da ostanete čvrsti ako dolazi previše posetilaca. Prizori koje vidimo, zvukovi, mirisi, ukusi, teksture, i misli su kao gosti koji pristižu u hotel. Primećujete da gosti dolaze. Ova svesna prisutnost, koja je spoznaja našeg uma, može da bude prisutna i da ima panormaski pregled svoje budnosti. Dobro izvežban vešt vratar ima ova tri kvaliteta: budnost, svesnost, i staloženost. Kada vežbamo šamatu, najpre sa a zatim bez podrške, to je kao da vežbamo vratara da bude izvrstan. Ko god da dođe i ode, on je u punoj pripravnosti. Primećuje sve detalje, ali on niti prati nekog pojedinačnog gosta niti sprečava prolaz bilo kome. Duboka relaksacije je kao zatvaranje vrata u smislu da može da bude veoma nategnuta, trening tupoće. Oči su zatvorene, sve je zatvoreno, usta širom otvorena, lice izgleda neinteligentno, ako ne i glupo. Ako imate polaroid kameru, i ako možete da uslikate sebe dok vežbate trening tupoće, nakon toga dok gledate sliku možete razlikovati: “To je meditacija gluposti, to je šamata sa podrškom, to je šamata bez podrške. Ovo je ljubeća dobrota, samilost, sočna meditacija, veoma otvorena, uz osmeh, srećna, bez tenzija, opuštena ali ne pijana, niste potopljeni u sok jer je budnost prisutna, jaka budnost.” Mogli bismo da proverimo uslikanu fotografiju i da nađemo sve ove kvalitete.
Vratar kojeg sam upravo pomenuo može biti i prostodušan za vreme prakse šamate uz podršku. U redu je biti malo glup, jer se tu samo radi o ostajanju uz objekat. Ne morate da razumete puno, i ne morate da budete ometeni. Samo držite u umu ono što treba da držite, držite svoju pažnju na objektu. Ali, u šamati bez podrške potrebno je više pažnje jer treba da primetite kada nešto dođe, tako da možete da mu otvorite vrata a da i dalje ostanete mirni. Vrata koja su uvek otvorena nisu tako dobra, pošto je veoma bučno u Katmanduu. Ako ništa ne dolazi – vrata su zatvorena, ako nešto dođe – ne treba da budu zatvorena. Nije dobro uvek ostaviti vrata da budu otvorena.
Nakon šamate na red dolazi praksa vipasane. To je mesto na kome se javljaju Mahamudra i Dzokčen. Ove tehnike pripadaju pod vipasanom. U ovom trenutku, više nam ne treba vratar zato što smo dobili automatski laserski senzor. On oseća kada je nešto prisutno i vrata se otvaraju automatski. Slično, kada izađete van, vrata se zatvaraju. Nema veze koliko ljudi ulazi ili izlazi – vrata se automatski otvaraju i zatvaraju. Kada je čovek savladao trening Mahamudre i Dzokčena – kao Dilgo Khyentse Rinpoche, Tulku Urgyen, Nyoshul Khen, ili Chatral Rinpoche, tu više ne postoji zauzeti meditator koji se trudi da bude prisutan, svestan, i neometen. Sve može da se desi. Nije bitno koliko mnogo gostiju ima. Uopše nije prenatrpano jer ne postoji meditator koji bi bio prenatrpan.
Neiskusan vratar, što znači šamata uz podršku, ponekad zapadne u nevolju. Recimo da dolazi 60 turista iz Indije. Indijci mogu biti veoma visoki. Vratar je nepalac, što znači veoma nizak. Mnogo toga može da se desi u ovoj situaciji. Možda je preopterećen svim ovim turistima i vratar više ne može da funkcioniše kao vratar. To je kao kada nam se misli uzburkaju: toliko toga može da se dešava u našem umu u isto vreme da su naša svesnost i budnost preplavljene. Kada se to desi, treba da unapredimo praksu. Ponekad dolazi neka misao koja je posebno velika i teška, kao jak borac. Jedan veliki snagator dolazi do vratara, sa svojim mišićima koji su nabreškani i sijaju. Pola njegove kose štrči u obiliku šiljaka kao oštrica noža, i on dolazi prema vama, prema vrataru, i pokušava da vas ščepa. Ali vi ste budni: “Ovo ometanje se vratilo, moram da meditiram.” Pokušavate da se molite, pokušavate da dođete do daha, radite šamatu, i sećate se svih ovih stvari, ali i dalje ne možete da se nosite sa tim jer je emocija previše napadna. Ponekad, zbog sile navike, bivamo uhvaćeni, toliko smo uvučeni u napadnu misao da čak i ako pokušamo da pratimo svoj dah ili da se setimo da budemo prisutni i svesni i ako se molimo Budi, Darmi i Sangi, bez obzira šta radili ništa ne pomaže i bivamo svejedno odvučeni.
Moj osećaj je da šamata sa i bez podrške verovatno može da reši 60 ili 70 procenata naših problema, ali to znači da postoji još 30 ili 40 procenata. Da bi se pozabavili njima, moramo da sklonimo vratara a da još uvek funkcionišemo kao da postoji vratar. Ovo je stanje nemeditacije. Ali za sada to nije tema. To pripada glavnom delu ove knjige, i njega ćemo uraditi kasnije.