Ovde smo u dolini Katmandua. Nema zagađenja, život je težak, i svi naši programi i planovi bivaju stalno prekidani. Kada ljudi po prvi put dolete, misle “Kakva čista zemlja! Stigao sam u oblast Bude! Šta god sam planirao mogu da sprovedem glatko i čisto.” Ali šta se onda dešava? Čim god pokušate nešto da uradite, kaže vam se, “Ne danas, sutra. Nema problema … desiće se … ali ne danas.” Čak i ako zadužite nekoga da uradi neki težak posao, reći će “Nema problema. Pobrinuću se za to sutra.” U određenom trenutku shvatate da ovo nije Amerika, gde ljudi samo kažu ne.
Ovde oni kažu, “Sigurno! Da! Nema problema.” I vi mislite kako je to čudesno “Za dva tri dana mogu da uradim puno!” Onda shvatite da “u redu” zapravo znači “nije u redu”. Verujem da ste se vi koji boravite ovde već navikli na to.
Neki ljudi dolaze u Nepal sa posebnim planovima i ciljevima na umu. Darma praktičar može misliti, “Okej, imam šest meseci ovde. Prvo ću se susreti sa ovim učiteljem, onda sa drugim učeteljem, i onda sa trećim. Zahtevaću takva i takva učenja i primiću ih; onda ću ići praktikovati na ovom ili onom svetom mestu. Imaću ovakvu i onakvu realizaciju i ići ću kući.”
Ako ste dobrovoljac strane pomoći, možda ćete misliti, “Ja ću uraditi ovaj pojedinačni projekat, koji će biti završen tog i tog datuma.” Ako ste planinar, mogli biste misliti, “Popeću se na tu planinu i planinariću u toj oblasti. Ako bude bilo vremena, ići ću na to i to mesto.” Možete imati puno različitih planova, ali na kraju posete možete biti zadovoljni ako ste postigli 20 procenata od onga što ste nameravali. Tu se ništa ne može uraditi; to je samo ilustracija navika uma koji voli da planira. U međuvremenu, Nepalci su veoma zadovoljni. Oni su ležerni i srećni i osmehnu se kada kažu: “U redu, nema problema. Sutra, nema problema. U pet sati, u redu?” Onda čekate da dođe pet sati, ali ništa se ne dešava. Onda kažu, “Izvini, nešto je iskrslo. Sutra, u dva, nema problema.” A sledećeg dana takođe ništa.
Stranci u Nepalu su suočeni sa konfrontacijom između njihove navike da sa jedne strane sve stvari rade po striktnom rasporedu i pretpostavke da će se stvari desiti na vreme, i sa druge strane kako se stvari odvijaju ovde u realnosti. Stvari su mnogo labavije u Nepalu, ne tako određene. Ako nekako uspemo da se za šest meseci oslobodimo svojih rigidnih očekivanja čak i samo malo, može da se desi da odemo kući srećniji, iako nismo postigli mnogo. Ali ako počnemo da nalazimo mane i ako smo opsednuti sa onim što se nije desilo, videćemo samo jednu za drugom stvari koje nisu radile. To nas može načiniti nesrećnim. Sa druge strane, imamo šansu da postanemo srećniji ako naučimo da se ne brinemo toliko.
Ono što bih želeo da prenesem ovde je da ako težimo da naučimo kako da budemo opušteni sa sobom i sa svojim okruženjem na način koji zadovoljava, koji je otvoren i slobodan, onda je Nepal prilično dobro mesto da se to nauči. Biti rigidno orijentisan ka cilju i želeti da se sve uradi po nekom određenom rasporedu “Ja želim da postignem ovo sada; ja želim da završim to na vreme” – samo nas čini da budemo u stresu mnogo više na ovom mestu. Uvesti svoje rigidno zapadno stanje uma koje zahteva raspored i nakalemiti ga na haotičnu realnost istoka je odlična stvar za frustraciju. Moramo znati ovu razliku. Ovde, u prividnom haosu Nepala, iluzija ovog sveta je vidljivija. Frustrirajuće je pokušavati da ovu iluziju načinimo konkretnijom, zato što je to u krajnjoj liniji nemoguće. Mi ne možemo da učvrstimo iluziju; to nije njena priroda.
Osnovni kvalitet iluzije je zbunjenost. Iluzijijom možete odmah raditi lakše kada priznate da je ona jednostavno iluzija. Zapadna navika je raditi protiv prirodnih tendencija i pokušavati da se ta iluzija organizuje u nešto čvrsto i strukturisano. Ovaj pristup je fundamentalno problematičan zato što je inherentno jalov. Izgleda da su mnogi ljudi skloni da sami sebe frustriraju. U stresnom pokušaju da učvrstimo iluzornu prirodu stvari, naše šansa da budemo opušteni, prostorni, budni i slobodni, stanje koje već postoji unutar nas, se gubi. Mi ga gubimo iz vida.
Želeo bih da otkrijemo da postoji način delovanja putem kojeg nismo potpuno uhvaćeni u opsesivno ponašanje prema objektima – način da se bude u našoj sopstvenoj prirodi. Ne samo da smo u stanju da budemo slobodni i opušteni sa sobom, već smo takođe u stanju da ne izgubimo tu slobodu dok se krećemo i obavljamo naše dnevne aktivnosti. Štaviše, postoji određeno zračenje koji bi moglo da proizađe iz boravka u ovom prirodnom stanju. Ovo zračenje se može manifestovati kao samilost.
Puno ljudi na ovom svetu govori o samilosti. To je reč koja se nalazi na mnogim usnama, i ona je sasvim sigurno veoma važna. Ako zaista uspemo da postanemo pravi bodisatva, neko ko ima prosvetljeni pogled na stvari, to je čudesno. Ali da bi se ovo zapravo desilo, treba da se poklope mnoge kockice. Prva prepreka da bodičita bude autentično prisutna u našem umu je naša tendencija da budemo preokupirani objektima koje posmatramo, u smislu da se naša pažnja fokusira na rigidan način uz stav: “ja hoću da dohvatim to”. Ne postoji pravi odmor od ove opsesije. Mi smo stalno fiksirani na objekte i postajemo umorni od tog napora. Naše iskustvo je mešavina sačinjena od fiksiranja našeg uma na različite stvari, jedna za drugom, i trošenja dok to radimo. Zbog toga što smo skoro neprestano preokupirani ovom, tom, i sledećom stvari, jedva da imamo slobodnog vremena da budemo tu za druge i da se brinemo za njih. Prava samilost nikada ne dobija prostora u čovekovom umu. To je prva prepreka: preokupacija ličnom korišću.
Šta bodisatva početnik, neko ko pokušava da postane bodisatva, čini u ovoj situaciji? Prvo, shvata da je neophodno da smiri ovu zauzetost, ovu stalnu preokupaciju jednim objektom za drugim. Dozvolite da se to stanje malo relaksira, tako da kvaliteti šamate dobiju šansu da izrone u vašem umu. Ovi kvaliteti se u opštem smislu nazivaju terminima blaženstvo, jasnoća i ne-misao. Putem vežbe, oni su sve više prisutni u vašem umu. Možda je u ovom kontekstu bolje upotrebiti termin “biti opušten” nego “blaženstvo”. Što smo opušteniji to smo voljniji da se otvorimo. Kada naš stav nije orijentisan isključivo na “ja, moje, mene”, mi doživljavamo veću spremnost da delimo.
Postoji osećaj da želimo da svi naši prijatelji budu opušteni i ovaj osećaj se postupno širi da obuhvati celokupnu populaciju, celu oblast oko nas. Najpre je neophodno smiriti se, a zatim sledi trening uma sa željom da ovim ljudima bude dobro i sa brigom oko njihove dobrobiti. Sve se ovo rađa iz opuštenosti sa samim sobom, drugim rečima, kada smo slobodni od patnje i kada nemamo više toliko potreba u vezi samoga sebe. Samo kada smo se oslobodili sopstvenih potreba možemo da počnemo da se brinemo o drugima. Da bi bodičita bila iskrena, potreban nam je osnovni osećaj mira i lakoće, pre no što možemo da izvežbamo svoj um da bi briga za druge postala moguća.
Čini mi se da proces prati sledeću sekvencu: Ako nismo smireni, to znači da smo još uvek zauzeti. Zuzetost prožima naš celokupni sistem, uključujući kanale i energije koja se kreće kroz kanale. Energije postaju užurbane i nemirne, crpeći našu životnu esencu. Bez smirivanja, nema osećaja opuštenosti. Što smo mirniji, to više počinjemo da se opuštamo i smirujemo. To stvara prostor za slobodniji protok energija a naša esenca može da prožme naš sistem još više. Kada se to desi, osećamo prirodnu oduševljenost koja se može preobraziti u samilost. Ovo stanje gde smo opušteni, gde prihvatamo ili imamo određenu privrženost za naše sopstveno stanje bića, može polako da se proširi da uključi i druge ljude. To je pravi početak meditativne prakse.
Autentična toplota koja raste iz našeg opuštenog bića, je nešto drugačije od ideje postajanja bodisatve. Formula za bodisatvu je misao “Ja želim da dovedem sva čulna bića do stanja prosvetljenja.”
Ta ideja je jedan aspekt. Drugi je ćinjenično stanje kako se stvarno osećamo dok
praktikujemo. Može postojati prilična razlika između ove dve stvari! Kada smo se opustili i kada se osećamo malo spokojnije, da li zaista dovodimo sva bića u stanje prosvetljenja? Ovaj stav izgleda pomalo arogantno, ako ne i drsko. Ipak, mora da počnemo od nekuda da bi se ta misao na kraju obistinila. Verujujemo u tvrđenje “Ja donosim korist svim čulnim bićima upravo sada,” ali to zapravo nije istina. Realistički govoreći, sve što možemo da uradimo je da počnemo od nekle, da budemo opušteni, da imamo osećaj zadovoljstva, i da ga širimo da bi postao samilost koja će postupno postati sveobuhvatna.
Da biste počeli da gajite nešto empatije prema sebi, počnite sa svojom desnom rukom: “Kako lepa mala ruka. Slatki mali prsti takođe. Izgledala je bolje, ipak, kada sam bio mlađi. Ah, siroti mali prsti, šta se može? Oni su tu, oni su takvi kakvi su.” Onda imate levu ruku, noge, telo i tako dalje. Svi ti delovi su u redu. Oni su svi tu. Unutra takođe, pluća, srce, unutrašnji organi, svi su oni u redu. Ali ranije, niste davali previše ljubavi i brige ovim delovima. Ovde se ne radi o bodibildingu ili o bilo kakvom pokušaju da nešto promenite u odnosu na to kako stvari stoje upravo sada u ovom momentu. Ovde se radi o osećaju zahvalnosti za naporan posao koji, na primer, rade bubrezi celo ovo vreme. “Sedenje ispred kompjutera, oh, mora da ste umorni sada. Daću vam malo odmora. Radili ste naporno. Dozvoliću vam sada da se opustite malo.” Takođe osetite nešto empatije prema svom sirotom mozgu. Ograničavali smo ga time što smo se koncentrisali tako jako. Hajde sada da mu damo pauzu.
U ovoj vežbi možemo početi od sebe. Pokušavamo da se dovoljno opustimo i da konačno budemo relaksirani sami sa sobom. Onda širimo ovo osećanje ka drugim čulnim bićima koji su na isti način mučeni različitim poteškoćama: “Neka sva bića budu slobodna od patnje.” Iz tog mesta, možemo postupno da širimo svoje osećanje obuhvatajući sve veći i veći broj bića, sve dok naša samilost ne postane beskonačna.
Za našu praksu je veoma važno da bude zasnovana na opuštenom umu i bezbrižnom lagodnom stavu. Zbog toga je Buda počeo svoj nauk učenjem šamate (shamatha). Buda je dao dve vrste učenja: jedno za intelekt ili mozak ako vam je tako draže, i drugo za doživljaj aspekta vašeg bića kojeg možete nazvati srcem. Tako, imamo učenja srca i učenja mozga. Zapravo, tibetanska reč za samilost ima reč srce u sebi. “Nying” je srce, a reč “nyingje” je samilost. “Je” znači najeminentniji. Najeminentnije srce je samilost.
Ljudi su obično mnogo više zainteresovani za budistička učenja mozga nego za učenja srca. Ako ste isključivo fokusirani na učenja mozga, počećete da izgledate ovako. (Rimpoče zauzima podgrbavljen stav, njegove obrve postaju namrštene a oči zrikave.) Počinjete da izgledate ovako, na pragu ste pucanja, jer pokušavate da se uhvatite, zadržite i prijanjate uz sve više činjenica, sve više detalja, sve više koncepata. Slično, ako se fokusirate samo na učenja srca, to može da izgleda ovako (pevljivim glasom) “Ljuuubav, budi dobar. Ovo se oseća tako dobro. Aaaaah, toliko je fino. La-la, Poljubac poljubav …” Ovaj način može isto da bude pomalo šašav.
Budina učenja zapravo ciljaju ka ravnoteži između učenja srca i učenja mozga. Štaviše, potrebna su nam učenja mozga da poboljšamo iskustva srca i obratno. Potrebna je uravnotežena veza između srca i mozga.
Bilo bi dobro napraviti timski rad spojivši aspekte srca i mozga. Možemo napraviti vezu između učenja i osećanja, tako da razumemo i razloge samilosne dobrote i iskustva njene primene. Kombinovanje srca i mozga je zapravo idealno rešenje.
Da se vratimo na originalnu ideju – bez mirnoće uma, veoma je teško imati osećaj zadovoljstva. Bez ovog osećaja zadovoljstva, ne postoji autentična samilost. Ako smo u potpunosti preokupirani ličnim iskustvom – kako se osećam, koji je moj problem, i tako dalje, uopšte nema šanse da se pobrinemo o osećanjima drugih ljudi. Jednostavno nema prostora za samilost. Zbog toga je Buda rekao, “Prvo vežbajte šamatu.” Možda ćemo najpre želeti da učimo da bi dobili predstavu o Budističkim učenjima. Ali da bismo postali prave bodisatve, praktično govoreći, moramo najpre da se smirimo i da iz tog stanja stvorimo bodičitu. Ako samo želite da imate ideju o tome da želite da postanete bodisatva, umesto samo iskustvo bodisatve, dovoljno je samo da mislite “Želim da svim bićima donesem prosvetljenje” i to je to. Ponovite to par puta ujutru. Zapravo, nemojte se čak ni truditi da razmišljate šta to znači, samo ponavljajte.
Zamislite da je ovaj naš um kao jedna velika banka, gde smo na našem računu uložili puno misli, koncepata, i tendencija. Sada, oni donose kamatu svaki dan, non stop. Ova kamata je u obliku dodatnih misli i koncepata koji se javljaju neprestano. Ovaj račun u banci donosi puno kamate! Čak i kada pokušate da se opustite, misli nastavljaju da se javljaju na isti način. Ne moramo da pokušavamo da mislimo o njima – nekako one same nastavljaju da dolaze. One nas okupiraju, i mi im dajemo svoje vreme. Ponekad dobijamo poruku ili podsetnik da nam ističe limit ili da je račun prekoračen. Nešto se uvek javlja, čak i kada spavamo. Čak i kada sanjamo, misli dolaze neprestano. Upravo sada, ljudi koji su ušli u srednje godine već su načinili značajnu investiciju na ovom računu. Do sada smo dobili prilično kamate. Počinjemo da zarađujemo glavni deo kamate oko uzrasti od 45 godina. Pre toga, dobijamo samo deo kamate, ali uglavnom smo zauzeti investicijama i ponovnim investicijama. Razumete?
Zar nije istina da onog trena kada se ispružite i opustite, vi prirodno počinjete da razmišljate o nečemu? Neki objekat dolazi u vaše polje misli. Čak i kada ne želite da mislite, to se dešava. To je kamata od vaših prethodnih investicija koja vam dolazi u um. Čak i kada odlučite, “Ja ne želim da se to dešava! Zatvaram ovaj račun u banci!”, još uvek se dešava. Misli nastavljaju da se javljaju, zato što je to prirodan sled stvari. Mi smo u potpunosti uhvaćeni u zupce ove mašinerije upravo sada. Ako želimo da zaustavimo ovaj proces, moramo da dignemo u vazduh čitavu banku. Nema drugog načina. Gde je zapravo ova banka? Ona je locirana na mestu koje se zove alaja (alaya). Alaja je osnova svega, a ime banke su koncepti. Zovite je “Konceptualna Prva Banka”. Kamata koju dobijate na osnovu tako darežljive kamatne stope se naziva “tok misli i emocija”.
Šta možemo da uradimo o ovoj situaciji? Banka je već tu: već smo načinili značajne investicije na osnovu kojih dobijamo ogromnu kamatu, a sa druge strane ne znamo kako da dignemo banku u vazduh. Većina ljudi samo pati prolazeći kroz ovu situaciju, razmišljajući o svakoj misli koja im dođe, osećajući svaku emociju kako izranja. U praktičnim terminima, kako se nositi sa tim? Na ovom mestu pomaže praksa Darme. To je jedna druga vrsta investicije. Počinje tako što investiramo u šamatu (shamatha) a onda u vipasana meditaciju (vipashyana) i zatim u bodičitu (bodhichitta) a nastavljmo tako što pratimo pravac našeg duhovnog puta.
U našoj trenutnoj situaciju javlja se neprestan tok misli i emocija. Pokušavamo da se pravimo gluvi i tupi. Ponašamo se kao da se to nama ne dešava. Pokušavamo da se sakrijemo, ali to ne funkcioniše. Moramo da pokušamo nešto drugo. Činjenica je da nismo dosegli tačku kada se sve spontano oslobađa. Moramo početi negde, i ta početna tačka je šamata. Prvi korak u šamati je ostati na mestu. Drugim rečima, opustiti se i ostati prisutan. Da bi vaš um, vaša pažnja, ostala na mestu, šamata ima dva metoda: jedan sa podrškom a drugi bez bilo kakve podrške. Ljudi su različiti. Neki praktikuju puno šamate, drugi ne tako puno. Molim vas da razumete da se situacija razlikuje od osobe do osobe.
Ako želite da saznate da li treba da praktikujete šamatu, samo se jednog jutra pogledajte u ogledalo. Ako vaše oči zure u daljini, ako je vaše čelo naborano, vaši obrazi izvučeni, i ako izgledate napeto, nervozno, ili nemirno, onda možete reči, “Hm, ovoj osobi je potrebno malo smirivanje. Potrebno joj je malo šamate”. Tada ne treba da se brinete previše o tome koja će biti boja vašeg karmina, da li je potrebno malo više kreme za lice, da li treba da se obrijete… Vama tada treba nešto drugo. Suvišna su pitanja, “Da li su moje usne pomalo suve? Da li su moje oči malo ukočene? Da li izgledaju suvo?” Nema vode u očima, nema vlažnosti na licu, čak i ako stavite kremu ono i dalje izgleda suvo. Ako se osećate kao da je vaše lice daleko od toga da može jednostavno da se nasmeši i ako osmeh izgleda izveštačen, onda pokušajte da izgovorite reči “zadovoljan … relaksiran … čudestan …” Ako vam je veoma teško da izgovorite ove reči i ako se osećate kao da “Ovo definitivno nije moja priroda upravo sada,” to je jasan znak da vam je potrebno nešto šamate. Ako se osećate kao da ismevate sebe, da istog časa kada osmeh popusti vaše lice poprimi ozbiljnu masku, onda je možda šamata neophodna.
Ovo možemo primetiti i ako smo samo malo meditativni. Uz malo prisustva uma, možemo u toku dana proveriti kakav nam je izraz lica. Ne moramo da čekamo da dođu poznije dvadesete, tridesete ili četrdesete godine i onda da se probudimo i kažemo, “Opa, imam 45 godina! Treba da idem i da se opustim na planini. Treba da idem na neko drugo mesto.” To je malo kasno. Ne moramo da čekamo tako dugo. Da li bi neko ko ovo čita mogao da ima upravo sada 45 godina?
Ako izgledamo odsutno ali smo u potpunosti okupirani mislima čak i da toga nismo svesni, onda nam definitivno treba nešto šamate u smislu opuštanja. Kada god sedite i razmišljate, kada ste opsednuti nečim, samo se opustite i prepustite. Definitivno vam je potrebna šamata u tom slučaju.
Osnova bodičite je opuštenost. Bez opuštanja, nema osećaja lakoće. Bez osećaja lakoće, nema zadovoljstva. Bez zadovoljstva, bodičita nije moguća. Da li razumete ovo?
Kako se opuštamo, kako postajemo slobodniji i lakši, naši umovi postaju prilagodljiviji i zaista je moguće primiti i razumeti učenje Budizma. Onda bolje razumemo čudesne kvalitete bodičite i koristi koje dolaze od uzdizanja do duha bodisatve, kako i štetu koja dolazi od neuspeha da to uradimo. Kroz praksu, ova učenja mogu da se spoje sa našim osećajem, sa našim iskustvom. U tom trenutku nešto stvarno može da se desi.
Postoji vreme u našoj praksi i u našim životima kada možemo stvarno iskoristiti učenja bodičite. Ono što je Šantideva (Shantideva) podučavao kroz “Put Bodisatve” (The Way of the Bodhisattva) i druga učenja, ono što su Kadampa majstori podučavali, može zapravo da postane nešto stvarno u našem sopstvenom iskustvu. Jednom kada smo opušteni sa samim sobom, javlja se određeno zadovoljstvo i radost. Sada imamo nešto da podelimo.
Tonglen praksa gde šaljemo našu dobrobit drugima i preuzimamo njihovu patnju na sebe može sada zapravo da se aktualizuje, zato što mi stvarno imamo nešto sreće za podeliti. Pre toga, ako nismo opušteni i ako smo zbunjeni, kakvu sreću možemo dati drugima? Stvarno, nemamo ništa, to su samo reči. Nakon što smo se upustili u praksu šamate, možemo iskoristiti osećaj zadovoljstva koji nam ona donosi da bismo načinili sledeću želju “Neka svi ljudi dožive ovo zadovoljstvo. Neka ga svako drugo biće poseduje.” Čovek takođe može da obrati pažnju na druge ljude i da se brine za njih uz sledeću misao: “Kako je strašno da morate da patite na ovaj način! Želeo bih da ne morate. Neka ova bića budu oslobođena on svog bola. Neka preuzmem svu njihovu patnju na sebe.” Na ovaj način, tonglen praksa slanja i preuzimanja može postati pravo iskustvo a ne samo intelektualni proces.
Hajde da uradimo nešto prakse šamate da bismo se osetili lakšim u našem celom telu. U svom srcu, ostavite mesta za ljubav. Kada god osetite napetost, opustite se i oslobodite je, bilo da je to napetost u mišićima, emocijama, ili mislima. Ako je vaša energija previše gore u glavi, dozvolite joj da se spusti. Ako je vaša ljubav previše utegnuta, neka se proširi bar malo. Mentalno, neka se vaš um nasmeši, unutrašnjim smeškom koji ne mora da se vidi na licu. Neka vas zasiti sok tog osećanja. Sedite ispravljenom kičmom – nemojte se savijati kao džak. Ramena su prava. Postoji blagi osećaj da ste uzemljeni u stomaku, uz centralni deo koji se uzdiže duž vašeg tela kao centralni kanal. Vaš um ne pokušava da se išta desi: jednostavno budite u miru.
Ako vam je potreban objekat da biste se u svom umu uhvatili za nešto, primetite dah. Dobro je držati oči otvorene. Otvorite oči, otvorite sve. U redu je. Ne morate u potpunosti da uronite u osećanje opuštenosti. Budite opušteni a ipak budni. Primećujte sve zvukove, primetite kako se osećate. Onaj ko oseća je opušten, ali ipak oseća.
Kada primetite da ste opušteni i lako vam je, i da se javlja osećanje zadovoljstva, polako dozvolite ovom zadovoljstvu da se proširi da bi prigrlilo sve i svakoga – ceo svet, uključujući one ljudi i okolnosti koje ne simpatišete previše. Uključite svoje prijatelje, majku, oca, svakoga. Osetite se veoma opušteno, kao da nema napetosti nigde i nemojte mentalno zadržavati ništa.
Kada osetite izvesni smisao zadovoljstva i lakoće, izvestan smisao empatije, ljubavi, ili bodičite, nemojte se za to vezivati. Treba da budete u ljubavi a ipak da ne prijanjate ni uz to. Misliti “Opa! Sada mi je dobro. Sada se bodičita rodila u meni. Opa! Mora da sam sada bodisatva,” nije produktivno. Zapravo, bodičita se smanjuje kada polažemo prava poseda nad njom ili kada pokušamo da je posedujemo. Bodičita nije nešto što može da se poseduje. Ne pripada nama upošte.
Šta god da pomaže da se bodičita javi je dobro. Mentalni stav koji je blag i smiren je dobra stvar. Tako bi trebalo da bude. Spiritualni praktičar bi trebao da postane mekši i mekši iznutra. Ako umesto toga primetimo da nas naša “praksa” čini čvrstim, da smo stegnuti iznutra, onda treba da načinimo pauzu. Uzmite odmor od Budizma. Idite na plažu u Tajlandu ili idite da spavate.
Student: Koja je svrha šamate?
Rinpoče: Kako sam objasnio ranije, ovaj um zapravo ne poznaje sebe uopšte. Kada smo potpuno nesvesni sebe, potpuno preokupirani i zauzeti spoljašnjim stvarima, onda šamata ima svoju svrhu. Um može postati veoma zauzet, veoma upleten u svoje sopstvene poslove. Možete da se osećate kao da je nemoguće biti opušten ni na sekund. Pažnja ne ostaje na jednoj stvari dugo, čak ni na jednoj jednostavnoj šolji, ni na poklopac šolje, a još manje na vas i vaša osećanja! Um čak ni ne zna zapravo šta su osećanja i senzacije. Ovde može pomoći vežba četvorostruke primene svesnosti: svesnost tela, svesnost senzacija, svesnost uma, i svesnost samadija. To je veoma dobro učenje.
Posebno kod ljudi čije su misli u haosu, koji potpuno gube pojam o samima sebi. Možda zaboravljate da li imate nogu ili srce ili pluća, zato što ste zauzeti u traženju na ovom mestu: “O, možda imam vrat.” Uglavom je to hladna noga, hladna ruka, hladno srce. Vi ste u potpunosti van sebe, i to je jedno jako strašno nepoverenje. Četvorostruka primena svesnosti je najbolji način da se povežete sa sobom. Na taj način primećujete da imate noge, da imate usne, stopala, toplopu. “Toplota, postoji toplota oko mog srca. Volim moje srce. O srce, opusti se.” Ovo je aplikacija vežbe svesnosti na telu. “Oh, ja volim bol u mom vratu. Znam da ti je potreban prostor. Želiš nešto prostora od mene. Mogu ti dati malo prostora. Mogu ti dati svoju ljubav. Opusti se.” Dajte mu vremena – zašto ne? Ovi delovi traže prostora, ljubavi od vas, tako da možete da im to obezbediti. Primetite različite senzacije i osećanja – suva senzacija, ružna senzacija. Dozvolite osećanjima i senzacijama da budu primećeni, smešteni i primireni. Zagrlite i poljubite osećanja: “Tu sam za vas.” Nema problema, zaista. Sebe ste stisli previše – kao tuba od paste za zube. Svi ljudi su sebe stisli toliko mnogo, stežete se i stežete sve dok veoma malo toga izlazi. Postali ste potpuno suvi, i ne izlazi više soka, nema ga uopšte. Opustite se, dišite. Opustite osećanja i senzacije. Ovo je neophodno da biste se opustili, da biste bili svesni šta se događa sa vama.
Onda, postoiji i svesnost uma. Ako shvatimo da je um posvuda, onda možemo da odgovorimo na njega na topao način: “O siroti umu! Volim i tebe takođe. Nemoj biti ljubomoran što volim osećanja i telo! Volim i tebe takođe. Ti takođe radiš naporno. Uvek pritišćem svoj mozak, svoj um.” Tako da dajte toplotu svom umu, zagrlite ga, poljubite ga, opustite ga. Koja god misao da dođe, u redu je. Ako dođe ljutnja, u redu je. “Bilo da sam srećan ili ljut, dobrodošli ste oboje u moj um.” Dajte prostora ljutnji. Nemojte posmatrati ljutnju i misliti: “O ljutnjo, ti si tako loša!” To znači da dajete svojoj ljutnji loše misli. Bilo da dolazi dobra misao ili loša misao, samo dajte prostora bilo kojoj misli. Šta god da dođe u vaš um, samo napravite mesta, i um će se smiriti. Dobra misao, loša misao – vi ste ih svesni. Tretirate ih isto; dajete im jednaka prava. Ova tolerancija prema svim vrstama misli zapravo omogućava da se one lakše rastoče na prirodan način kasnije.
Ljudi koji imaju nisko samopoštovanje i koji se osećaju loše u vezi samih sebe – ako se desi da ih druga osoba hvali i teši samo malo, zaiste to znaju da cene i to im je od pomoći. Njihove sopstvene misli ih spuštaju, govoreći im “Ti su loš, ti si loš, ti si loš.” Tako da kada neko dođe i kaže “Ti si okej”, njima se to zaista sviđa, i zašto da ne? Um ima “emocionalna prava”. Sve može doći u um, srećne, nesrećne, dobre, loše misli. Ne postoji zakon koji kaže da bi neke misli morale imati ograničeni pristup dok bi drugima trebalo dozvoliti da se slobodno kreću unutar i van našeg uma. Ne postoji takav zakon! Možete da dozvolite da dođe bilo šta. Ali da li ćete prionuti uz to što dođe ili ne, to je vaše pravo. Pravo emocija je da dolaze kako žele. Vaše pravo je da odlučite da ih ne pratite. Nije moguće da poremetite njihov posao i da kažete: “Ako si ti ta emocija, ne možeš ući!” Ili takva i takva misao se ne sme desiti ovde, jer će stvoriti probleme. Um je kreativan; sve može doći u njega. To je lepota uma. Šta god da dođe, došlo je. Kada dođe, vaša jedina odgovornost je da li ćete prionuti uz to ili ne, da li ćete je pratiti ili ne. Imate prava u tom smislu. Treba da naučimo ovo.
Naučiti kako da dozvolimo mislima da se kreću slobodno a da se ne vezujemo za njih je svesnost uma. Na ovaj način, postajemo vični u radu sa mislima. Postajem svesniji, prisutniji. Svesna prisutnost se razvija tako da znamo kako se telo zapravo oseća, kakve su senzacije zapravo, kakva su zapravo osećanja i misli. Ako vežbamo na ovaj način, postajemo sve više i više svesniji.
Četvrta primena svesnosti je nešto što se zove primena svesnosti samadija. To znači da treba da pustite svesnost svega da boravi u svom prorodnom stanju. Svesnost se smiruje sama u sebi. Svesnost je svesna, neporemećena. Dozvoljava joj se da bude takva, ali ona i dalje primećuje telo, senzacije i mentalnu aktivnost. Svesnost samadija je domaćin svemu tome. Ovo bismo mogli nazvati mentalnom stabilnošću. Postoji potpuna harmonija između svih ovih različitih aktivnosti, imeđu tela, senzacija, i mentalnih događaja. Jednostavno dozvoljavamo svemu da se manifestuje, i kako ova svesnost postaje sve više smirenija, suptilnija i profinjenija, omogućava joj se da se dalje uvećava. U tome je stvar. Ako sve ide kako treba, onda svesnost može da postane rigpa – ta mogućnost postoji. Ali, da bi se to desilo, mora se napustiti vezanost za meditaciju. Ovo se naziva biti “neometen za vreme ne-meditacije“.
Student: Kako nas se može omesti?
Rinpoče: Glavni problem u većini slučajeva nije nedostatak teorije o tome kako raditi stvari, bilo na materijalnom ili na mentalnom nivou. Radi se o tome da čovek zaboravlja kako da se nosi sa datim problemom u trenutku kada se on javi. Zaboravlja se osećaj da treba da se bude svestan i budan, gubi se taj osećaj. Mi ga gubimo zbog navike, nekako gubimo kontrolu. Više nismo zaduženi za emocije u koje smo upleteni, i u tom trenutku počinju pravi problemi.
Pre mnogo vekova, mnogi ljudski problemi su imali za svoje uzroke nedostatak ekspertize – na primer lečenje bolesti. Nije bilo dovoljno edukacije u ljudskom društvu, i nije bilo pravih zakona. Takođe, ljudska psihologija se nije dobro razumela. Sada je situacija drugačija, naravno. Naši trenutni problemi su zbog nedostatka sposobnosti da ne budemo odvučeni našim sopstvenim tendencijama. Skoro da je ovo nevoljan proces. Skoro kao da izgleda da smo porobljeni našom navikom da nas se odvuče.
Zapravo, mislim da imamo više problema nego što su ljudi imali pre šesto godina, iako naši problemi nisu zbog nedostatka edukacije. Mi smo veoma dobro edukovani – mogli biste reći i da smo previše dobro edukovani. Mi imamo pogrešan pogled na edukaciju. To je nepotpuna edukacija, zato što ne postoji unutrašnja edukacija.
Ovaj problem se dešava često. Javljaju se određene okolnosti, i nekako naša inteligencija kao da se isključi i čovek gubi kontrolu nad sobom. To je kao kada ste pušač. Znate da pušenje nije dobro za zdravlje, ali, pošto ste zavisnik, jednostavno ne možete da ga se odreknete. Da ne znate da je pušenje loše po zdravlje, stvar bi bila potpuno drugačija,
ali to nije slučaj. Danas smo edukovani o opasnostima pušenja, da katran ulazi u pluća, da zubi postaju žuti, da vrhovi prstiju poprimaju boju, da imate loš dah celo vreme. Kada pokušate da poljubite devojku ili dečka, oni su zgroženi. A ako nemate dečka ili devojku, teže vam je da ih nađete. Znate sve ovo, i još uvek nastavljate da pušite.
Upravo se sa ovim stavom zavisnosti borimo za vreme meditacione prakse. Meditaciona praksa je jednostavno vezana za oslobađanje stava zavisnosti; ne radi se ni o čemu drugome. A to se radi putem šamate i vipasane. Zaista, nema drugog načina da se nosite sa ovim problemom nego da naučite da se oslobodite svog konceptualnog stava zavisnosti na prirodan način.
Šamata bez podrške je odličan način da se tačno identifikuje moja specifična zavisnost. “Šta je to što uvek iznova odvlači moju pažnju? Kada dođe određena misao ili emocija, istog časa sam uvučen u nju. Sada to primećujem, vidim tačno šta se dešava.” To je funkcija ili posledica treninga šamate bez podrške. A vipasana, sloboda od koncepata, zapravo leči zavisnost, kao kada uzimate lek koji leči bolest. Ako ne znate svoj zdravstveni problem, neće biti od pomoći da uzimate bilo kakve lekove. Jednom kada ste dijagnostikovali bolest, možete dobiti tačan lek i biti slobodni od bolesti.
Ako je problem mentalna zavisnost, onda ne postoji materijalna supstanca koja može da je izleči. Slično, ničija pomoć sa strane ne može to da uradi umesto vas. Ovaj mentalni stav zavisnosti treba da izleči sam sebe kroz znanje. Određene fizičke supstance mogu da izleče materialni problem, kao što je fizički poremećaj. To je zbog toga što materijalna supstanca može da utiče na materijalnu supstancu. Ali na ono što nije materijalno ili supstancijalno – kao na um – ne može da se utiče materijalnom supstancom. Um mora da se izleči sam. To je veoma važna stvar. Putem prakse šamate bez podrške, postajemo svesni tačno našeg problema.
Zamislite da dreser slonova treba da pripitomi slona, ali je dreser slonova takođe malo divlji i sam treba da bude pripitomljen. Zapravo, i trebali biste da ste sami malo divlji da biste se bavili divljim slonovima, inače bi vas oni pregazili ili smrskali. Ali šta se dešava ako ovaj divlji, previše srčan dreser slonova dođe u vaš dom i počne da pomera stvari okolo? Možda će lomiti stvari; možda će vas opljačkati ili prebiti. Njemu je takođe potrebno pripitomljavanje. Šamata je metod pripitomljavanja konceptualnogu uma; šamata je dreser slonova. Ali ko će pripitomiti dresera slonova?
Taj metod se zove vipasana, vipasana bez ega. Unutar metoda vipasane bez ega, nalazite Mahamudru, nalazite Dzokćen, i nalazite veliki Srednji Put. Divlji slon su naše neobuzdane emocije, naša tendencija da se vežemo, da postanemo ljuti, da budemo zatvorenog uma. Krotitelj slona je naša sposobnost da budemo svesni i budni, da kažemo sebi: “Neću se uplesti u ove jake emocije. Biću tih i miran. Biću pribran. Biću svestan. Biću budan. Sada sam miran. Sada sam spokojan. Sada sam opušten.” To je krotitelj.
Ali ovaj krotitelj i sam treba da se ukroti. Šta može to da uradi? Krotitelj slona nastavlja da misli na dualistički način: “Moram da budem svestan. Ne bi smeo da budem ometen. Ko zna, možda će slon ponovo postati divlji. Bolje je da pazim. Moram biti svestan, budan,” i tako dalje. Ako se ne dozvoli da se ova neprestan pažnja krotitelja slona oslobodi na prirodan način, ako se ona ne rastoči, onda je čovek i dalje zarobljen u dualističkom načinu života. Posmatrač se nije rastočio. On je i dalje na oprezu.