DEO II
Poglavlje:
Uzrok Patnje: Neznanje i Karma
Drugi Veličanstveni Zavet Bodisatve:
Ja se zavetujem da ću zaustaviti beskonačne pogođenosti živih bića.
Živa bića se dave u moru pogođenosti.
Oskrnavljeni od strane zabludelih i zbrkanih pogleda, oni su prilično alarmantni.
Veliki Učitelj oseća sažaljenje u svom srcu i omogućava
im da se odvoje od pogođenosti zauvek[1].
Ovo odgovara Plemenitoj Istine Uzroka Patnje.
Šta, Bikšui, predstavlja Plemenita Istina Uzroka Patnje? Upravo ova žeđ, koja vodi do bivanja, praćena oduševljenjem i strašću, zadovoljavajući se sada ovde i sada tamo; naime, žeđ za čulnim zadovoljstvima, žeđ za bivanjem, i žeđ za ne-bivanjem[2]. (Ova “žeđ” označava neznanje prve istine patnje. Neznanje i žeđ su najfundamentalnije pogođenosti.) Uzrok Patnje bi trebao da se odseče.
Da bi se zaustavila patnja, moramo da prepoznamo njen uzrok. Buda je našao da je fundamentalni uzrok patnje neznanje. Neznanje, sa svoje strane, vodi do pojave egocentrične želje. Neznanje i želja se kombinuju da bi nas zaslepili i sprečili bilo kakvu mogućnosti realizovanja naše inherentne duhovne prirode. Zbrkani i ošamućeni, mi “uzimamo imitaciju kao prave bisere”, to jest, mešamo opadanje i tok nepostojanih stvari sa našim pravim sopstvom.
Izgubili ste trag svom fundamentalnom bogatstvu: savršenom, čudesno sjajnom umu. I usred svoje jasne i prosvetljene prirode, vi ste pomešali pravo sa lažnim zbog neznanja i zablude[3].
Vaša prava priroda je začepljena pogrešnim percepcijama lažnih pojava zasnovanim na spoljašnjim objektima, i tako od bespočetnog vremena do sadašnjosti, uzeli ste da je lopov vaš sin. Tako ste izgubili vaš večni izvor i umesto njega okrenuli ste točak rođenja i smrti[4].
Zbog neznanja, živa bića stvaraju karmu. Reč “karma” znači “aktivnost”. Preciznije, karma su aktivnosti koje radimo uvek iznova – aktivnosti koje su ukorenjene u želji i kojima se upravlja zakonom uzroka i posledice. Zakon uzroka i posledice, jednostavnim rečima, znači da svaki dobar ili loši čin tela, govora i misli, generiše odgovarajući dobar ili loš rezultat. Uzrok nužno donosi rezultat, koji se razlikuje samo po stepenu i vremenu u skladu sa okolnostima.
Na primer, neko vas izgrdi, i onda ga vi zauzvrat prekorite. Njegova grdnja je rezultat [vaše] prošle karme koja je sada sazrela. Kada ga vi prekorite, stvarate novu karmu, koja će doneti jednako neprijatan rezultat u budućnosti. Sve stvari koje raditi telom, govorom, i mislima su uzroci. A sve stvari koje vam se dešavaju su rezultati. Stoga, sadašnjost je u isto vreme i plod prošlosti i seme budućnosti. To što ste vi je ono što ste uradili; a to što radite je ono što ćete postati.
Sa druge strane, karma ne bi trebala da se protumači kao “sudbina” ili “predodređenost”. Karma nije fiksirana i nepromenjiva. Samo je princip “zakona” karme nepromenljiv: vi žanjete ono što ste posejali. Ipak, slobodna volja i svestan izbor su prisutni unutar svake akcije i prožimaju svaku akciju. Individua je slobodna da odabere, ali nije slobodna da izbegne posledice ovih izbora. Jednom kada se desi akcija sa namerom, rezultati neumoljivo slede. Čovek ne može da izbegne ovaj nepromenljiv zakon, ali čovek može da razume i ovlada njegovim delovanjem i time pobegne iz ciklusa postojanja sa svojim beskrajnim rođenjima i smrću.
Tako, jedan od glavnih ciljeva Budističke prakse je postići čistu savest i rezultujuću jasnoću uma koja omogućava čoveku da napravi mudre izbore i da izbegne greške kod uzroka i posledice. Čak i mudraci, uključujući Bude i Bodisatve, nisu izuzeti iz zakona uzroka i posledice; oni jednostavno ne greše po pitanju uzroka i posledice. Naglasak na moralnim propisima i meditaciji u Budizmu stoga ima smisla unutar konteksta karme. Moralnost i pozornost su osmišljeni da bismo bili u dodiru sa svojim akcijama i, što je još važnije, sa namerama koje pokreću ove akcije. Akcije motivisane sebičnom željom i neznanjem neizostavno dovode do nezdrave karme i do zarobljavanja. Suprotno je isto tako tačno: akcije koje se sprovode a oslobođene su od sebičnih želja i obmane neizostavno dovode do zdrave karme i do istinske slobode. Biti u stanju videti i inteligentno izabrati između dobra i zla, zdravog i nezdravog, slobode i ropstva, je oznaka mudrosti – jedne od dve najvećih vrlina Budizma.
Samilost, centralna vrlina Budističke prakse, takođe se javlja iz jasnog razumevanja karme. Princip karme podrazumeva i potvrđuje duboku uzajamnu vezu između svih bića i svih stvari. Ova međusobna povezanost svih stvari znači da ono što dodiruje jednog, dodiruje sve. Ovo je istina za koju su probuđeni sve Bude i Bodisatve. Dihotomije koje činimo između sebe i drugih, tela i uma, i čoveka i prirode su sve fabrikovane i lažne. Mi stoga, na veoma stvaran način, ‘radimo sebi ono što radimo drugima’, što sugeriše još dublju dimenziju značenja drevnog Zlatnog Pravila.
Ali samilost ide s one strane korisne dobrote, to jest, biti dobar prema drugima tako da oni budu dobri prema nama. Samilost bukvalno znači ‘biti jedno sa svakim’. To je način viđenja i bivstvovanja (ne samo stav ili način razmišljanja) u apsolutnoj istovetnosti sa svim što živi. Radi se i o tome kako stvari uistinu jesu i o tome kako bi stvari mogle biti – rešenje za sve konflikte i poremećaje čovečanstva.
Stoga, razumevanje karme je centralno za razumevanje Budizma – učenje mudrosti i samilosti. Karma je primarna sila koja nas drži da se okrećemo u iluzornom ciklusu rođenja i smrti. Kada se razume i ovlada njome, to je ta ista sila koja nas može osloboditi iz ovog nesrećnog ciklusa, i koja nam daje samilost i mudrost da budemo uistinu od koristi svetu. Buda je dao analogiju za one koji su uhvaćeni u ciklusu karme:
Loša karma koja se stvara,
kao mleko, ne zgrušava se odmah;
Fermentišući, ona prati ludu
kao vatra pokrivena pepelom.[5]
Porodično i društveno okruženje u kome se rađamo i čak i naša tela su rezultat naše karme iz prošlih života. Ceo svet se takođe manifestuje iz kolektivne karme svih živih bića.
Individualna karma živih bića,
Dovodi do svetova beskonačnih vrsta.
Unutar njih, od onih koji se hvataju za život,
Svaki prima različitu meru
patnje i sreće.[6]
Razlog zašto ljudi prolaze kroz naizgled neopravdane nagrade i kazne mora u krajnjoj liniji biti doveden u vezu sa uzrocima ili “semenima” koja smo posadili u prošlosti. Mi sami smo odgovorni za sve što nam se dešava. Karma je fer, nepristrasna je, i nikada nije u krivu.
Svo mnoštvo stvari koje radite drugima će se vratiti vama da ih sami iskusite.[7]
Ako želite da znate uzroke iz svojih prošlih života,
Pogledajte na nagrade koje žanjete danas.
Ako želite da znate svoje buduće živote,
Treba samo da primetite šta je to što radite upravo sada.[8]
Svi muškarci i žene na svetu, bilo da su siromašni i nižeg staleža ili bogati i plemeniti, bilo da prolaze kroz beskonačnu patnju ili uživaju u blagoslovima bez kraja, svi podnose kaznu ili nagradu iz uzroka u njihovim prošlim životima.[9]
Ponekad ljudi imaju obilje dobara.
Razlog je prilično fer.
U prošlosti ti isti ljudi
Su obilato davali hranu siromašnima.
Očevi i majke nekih srećnika,
Uživaju dug život, zadovoljstvo i lakoću.
Razlog za nagrade kao što su ove, pitate se?
U prošlim vremenima oni su gledali siročiće
I brinuli se o starim ljudima kao da su njihovi.[10]
Ako se susretne sa onima koji oduzimaju život, Bodisatva Zemaljska Riznica opisuje kaznu kratkog života. Ako se susretne sa pljačkašima i sitnim lopovima, on govori o kazni siromaštva i akutne patnje.
Onima koji imaju oštre jezike, on im objašnjava da će imati svadljivu porodicu. Ljude koji kleveću, on upozorava na kaznu nemanja jezika i usta ispunjena čirevima. A onima koji su ljuti i skloni mržnji, on govori kako će postati ružni i obogaljeni.[11]
Istina Uzroka Patnje određuje tačno koren patnje: neznanje. Zbog neznanja mi pogrešno uzimamo da je naše “sopstvo” nešto što se rađa i umire. Zbrkani oko ovog fundamentalnog problema, mi lako postajemo gonjeni strahom od smrti i hvatamo se za život, i tako stvaramo beskonačne vrste karme. U stvarnosti, naša prava priroda nikada nije bila rođena i nikada neće iščeznuti. “Sopstvo” koje prolazi kroz rođenje i smrt je iluzija, fantazma načinjena od strane našeg uma zbog neznanja.
Onda je Poštovani od Sveta objasnio nesupstancijalnost sopstva.
‘Šta god da je stvoreno biće ponovo rastočeno. Sva briga oko sopstva je uzaludna; sopstvo je kao opsena, i sva stradanja koja ga dotaknu će proći. Ona će nestati kao noćna mora kada se sanjač probudi.
Onaj koji se Probudio je oslobođen od straha; postao je Buda; on zna ispraznost svih svojih briga, svojih ambicija, i takođe svojih patnji.
Lako se može desiti da čovek, kada se kupa, stane na mokro uže i zamisli da je zmija. Njega će nadvladati strah, i on će se tresti od straha, očekujući u svom umu sve agonije prouzrokovane otrovnim ugrizom zmije. Kakvo olakšanje doživljava ovaj čovek kada vidi da uže nije zmija. Uzrok njegovog straha leži u njegovoj grešci, njegovom neznanju, i njegovoj iluziji. Ako se prava priroda užeta prepozna, njemu se vraća njegov duševni mir; on se oseća olakšano; on će biti radostan i srećan.
Ovo je stanje uma onoga koji je prepoznao da ne postoji sopstvo, da je uzrok svih njegovih problema, briga i ispraznosti opsena, senka, san.[12] ‘
Buda je koristio još jednu analogiju da bi opisao kao neznanje po svojoj prirodi nema uzroka, nema razloga za postojanje. Zaista, najveća misterija u životu je “Zašto postoji neznanje?” Buda je rekao da smo mi svi kao Jađnadata (Yajnadatta) koji je pogledao u ogledalo i zaljubio se u svoj odraz. Ni iz kakvog razloga, on je pomislio da glava u ogledalu pripada nekom drugom; da on nema svoju sopstvenu glavu. Odjednom je poludeo, i trčao je okolo vičući ludo, “Gde je moja glava? Gde je moja glava?”
Buda je rekao, “Da li je postojao neki razlog zašto je počeo da se boji za svoju glavu i da u ludilu trči okolo? Kada bi njegovo ludilo odjednom prestalo, to ne bi bilo zato što je on “povratio” svoju glavu iz nekog mesta van sebe. Zato, čak i pre no što je njegovo ludilo prestalo, kako je mogla njegova glava biti izgubljena?…”
“Kada ludilo Jađnadate u vašem sopstvenom umu prestane, upravo taj prestanak je Prosvetljenje. Vrhovni, čisti, svetli um izvorno prožima svu stvarnost. To nije nešto što se dobija od nekog drugog.”[13]
Svojim sopstvenim umom, vi se hvatate za svoj sopstveni um.
Ono što nije iluzorno pretvara se u iluziju.
Ako se ne hvatate, ne postoji ne-iluzija.
Ako se čak ni ne-iluzija ne pojavljuje,
Kako mogu da se uspostave iluzorne darme?
Ovo se naziva čudesnim lotosovim cvetom,
kraljevski vađra dragulj Prosvetljenja.[14]
[1] Vladaoci Sveta, Poglavlje 1, Sutra Cvetnog Ukrasa. “Pogođenost” je prevod Sanskritske reči “kleša (klesha)” što bukvalno znači “ono što prouzrokuje bol, nevolju, ili teskobu.”
[2] Sutra Okretanja Darma Točka, Dhamma Cakka Ppavattana Sutra, Samyutta Nikaya LVI, 11.
[3] Šurangama Sutra, Tom 2, BTTS
[4] Šurangama Sutra, Tom 1, BTTS
[5] Darmapada, Stih 71.
[6] More Svetova Cvetnog Skladišta, Poglavlje 5, Tom 2, Sutra Cvetnog Ukrasa, BTTS
[7] Sutra o Uzroku i Posledici u Trima Periodima Vremena. Kompletan tekst se može naći u Filijalnost: Ljudski Izvor, Tom 1, BTTS
[8] ibid
[9] ibid
[10] ibid
[11] Sutra Prošlih Zaveta Bodisatve Zemaljska Riznica, BTTS
[12] Sutre iz Pali Kanona
[13] Šurangama Sutra, Tom 4, BTTS
[14] ibid
Izvor: http://www.cttbusa.org/buddhism_brief_introduction/chapter2.asp.html
<< PRETHODNO SLEDEĆE >> SADRŽAJ