Monah Hui-đih (Hui-jih) iz perioda Tang (T’ang) [je boravio] u Hramu Vang-či (Wang-chi) u Lo-jang-u (Lo-yang). Njegovo svetovno ime je bilo Hsin, a bio je iz Tung-lai-a. Za vreme vladavine Cara Čung-cung-a (Chung-tsung) [705.-709.] on se zaredio. Nakon što je primio propise u potpunosti, susreo se sa I-čing San-cang-om (I-ching San-tsang) koji je proučavaju ultimativne misterije Jednog Vozila i koji je putovao u Indiju. Hui-đih je uvek osećao veliko poštovanje za I-čing-a, tako da se zavetovao da će i on posetiti zapadne oblasti. Hui-đih je krenuo brodom i prešao je more. Za tri godine, posetio je zemlje u Jugoistočnom moru. Nakon što je prošao kroz njih, pristigao je u Indiju. Otišao je da oda počast svetim mestima gde je Šakjamuni Buda propovedao. Takođe je tražio Budističke tekstove na Sanskritu. Trinaest godina je molio ljude od znanja da ga poduče Darmi.
Želeći da bude od koristi drugima [onim što je naučio], Hui-đih se vratio nazad u domovinu. Putovao je sam preko snežnih planina i varvarskih zemalja četiri godine. Podneo je mnoge poteškoće, i postao je duboko iznuren ovim svetom.
On je uzdahnuo za sebe govoreći, “U kojoj zemlji, u kojoj oblasti, postoji sreća bez patnje? Kojim metodom, kojom praksom, možemo brzo videti Budu?”
Posvuda po Indiji pitao je ljude obrazovane za Budistički Kanon, i oni su svi veličali Čistu Zemlju. Štaviše, to je bilo u skladu sa onim što je Buda rekao. Što se tiče brzine, [oni su mu rekli] to je put [koji može da se pređe] u jednom životu; kada se ovo telo potroši, vi ste sigurni da ćete postići rođenje u svetu ultimativnog blaženstva, i lično služiti Amitaba Budi. Kada je Hui-đih čuo ovo, on je to ponizno prihvatio.
Za vreme trajanja njegovog putovanja, došao je u Severnu Indiju. Severoistično od kraljevskog grada zemlje Gandare (Gandhara), postojala je velika planina gde je bila statua Kuan-jin. Kuan-jin se često pojavljivala tamo onima koji su joj se iskreno molili.
Hui-đih joj se iskreno molio sedam dana bez jela, i bio je spreman da ide tako sve do smrti. Kada je došla noć sedmog dana, pre ponoći, Kuan-jin se pojavila na nebu u ljubičastom i zlatnom telu koje je bilo 3 metra visoko sedeći na lotosu od dragulja.
Ona je posegla prema dole i pomilovala vrh Hui-đih-ove glave i rekla mu je, “Želiš da preneseš Darmu da budeš od koristi sebi i drugima. Postoji zemlja Amitaba Bude na zapadu. Podstakni ljude da recituju Budino ime, da recituju svete spise, i da se zavetuju da će se roditi tamo. Kada dosegnu tu zemlju, videće Amitaba Budu i mene, i zadobiti velike benefite. Moraš shvatiti da je učenje Čiste Zemlje superiorno svim drugim praksama.” Nakon što je završila sa govorom, odjednom je nestala.
Hui-đih je bio umoran od gladovanja, ali kada je čuo ovo, njegova snaga se povratila. On se otisnuo preko planina da se vrati [u Kinu] na istoku. Putovao je kroz više od sedamdeset zemalja, i ukupno je bio odsutan osamnaest godina. 719. godine on je konačno pristigao u [kineskom glavnom gradu] Čang-an-u (Ch’ang-an). Bio je primljen od strane Imperatora i predstavio mu je slike Buda i svete tekstove koje je doneo iz Indije, da bi prosvetlio um Imparatora. [Imperator je bio zadovoljan] i dodelio mu je titulu Darma Majstora Cu-min San-cang (T’zu-min San-tsang).
Nakon toga, Hui-đih je uvek skrupulozno kultivisao praksu Čiste Zemlje. Napisao je kolekciju priča o rođenju u Čistoj Zemlji koje su cirkulisali posvuda po zemlji. Njegov put je bio isto učenje kao učenja [pionira Čiste Zemlje] Šan-tao-a (Shan-tao) i Šao-kang-a (Shao-k’ang) ali u različitom vremenu.
***
Godine 767., za vreme Tang perioda, veliki učitelj Fa-čao (Fa-chao) je studirao u Hramu Jun-feng (Yun-feng) u Hang-čou (Hang-chou). On je bio skrupulozan u svojoj praksi i nikada se nije opuštao. Uzimao je to kao svoju urgentnu dužnost da podstiče ljude da recituju Budino ime.
[Jednog dana] u hali monaha, dva puta se pojavila [vizija] u velikom loncu u kome se kuvala kaša. Pojavio se sveti prizor Planine Vu-tai (Wu-t’ai), gde se video hram sa zlatnim natpisom koji je glasio “Manđušrijev Šumski Hram od Bambusa”.
Nakon ovoga, Fa-čao je osetio žudnju da oda poštovanje na Planini Vu-tai. Kod Hrama Hu-tung u Hang-čou, on je izgradio pet dvorana za služenje, gde su se ljudi sastajali da recituju Budino ime. On se zavetovao da će videti Manđušrija.
Trinaestog dana osmog meseca 769. godine, Fa-čao je krenuo ka Planini Vu-tai, i petog dana četvrtog meseca 770. godine je pristigao u zemlju Vu-tai. Iz daleka je video nekoliko zraka belog svetla na južnoj strani Hrama Budinog Svetla. Sledećeg dana je pristigao u Hram Budinog Svetla i on je bio identičan sa onim što je video u viziji u loncu.
Te noći nakon ponoći, Fa-čao je video zraku svetla kako silazi sa severa planine. Ona je sijala na njemu, i on je požurio u dvoranu i zapitao je skup monaha,
“Kakav je to znak? Da li je povoljan ili nepovoljan?”
Jedan monah je odgovorio. “To je Manđušrijeva nepojmljiva svetlost: ona uvek sija na onima koji imaju afiniteta prema njemu.”
Kada je čuo ovo, pokrenuvši se sa potpunim svečanim stavom, Fa-čao je istog časa otišao da prati svetlost.
Fa-čao je otišao oko petnaest milja od hrama prema severoistoku, i tamo je naišao na planinu. U podnožju planine je bio potok, i sa severne strane potoka nalazila se kamena kapija.
Tamo su se nalazila dva dečaka oko osam godina starosti obučena u tamno polavu odeću koja su stajala pored kapije sa svečanim izrazima na njihovim licima. Jedan je bio nazvan Šan-cai (Shan-tsai) a drugi Nan-ta. Kada su videli Fa-čao-a, oni su ga veselo priupitali kako je i poklonili su mu se. Onda su ga sproveli kroz kapiju. Kako su postupno prilazili kapiji, videli su da se zapravo radi o hramu. Ispred hrama se nalazio veliki zlatni znak sa natpisom “Manđušrijev Šumski Hram od Bambusa”, isto kao i u viziji koju je Fa-čao izvorno video u loncu gde se kuvala kaša.
Kompleks hrama je bio oko šest milja po obimu, i sadržao je sto dvadeset zgrada. Tu su se nalazile stupe od dragulja a zemlja je bila ukrašena čistim zlatom. Ispunjen je bio potocima i drvećem u cvatu.
Fa-čao je ušao u hram i otišao je do sale za predavanja. Tamo je video Manđušrija na zapadu i Samantabadru na istoku, pri čemu su obojica sedeli na lavljim prestolima. Mogao je čuti zvuk njihovih glasova dok su veoma jasno izlagali Darmu. Oko Manđušrija nalazilo se više od deset hiljade bodisatvi. Samantabadra je takođe bio okružen bezbrojnim bodisatvama.
Fa-čao je prišao dvojici velikim bodisatvama, poklonio se kao znak poštovanja, i upitao ih je: “Obični ljudi u poslednjem dobu su daleko od vremena mudraca. Učitelji su sve lošijeg kvaliteta, a prepreke oskrnavljenja su sve deblje. Ljudi nemaju načina da manifestuju svoju budinu prirodu. Buda-darma postaje nejasna i nerazgovetna. Ja ne znam koji metod da praktikujem, koji metod je najosnovniji. Nadam se da ćete vi veliki mudraci odseći moju mrežu sumnji.”
Manđušri je odgovorio: “Recituj Budino ime. Nijedna druga praksa ovog vremena ne nadilazi praksu recitovanja Budinog imena, podržavanja Bude, Darme i Sange, kultivisanja zasluge i mudrosti. Ovo je najdirektniji, najosnovniji metod.”
“Šta je razlog tome? Ja sam postigao sveznanje zato što sam u prošlim eonima kontemplirao Budu, recitovao Budino ime, i podržavao Budu, Darmu, i Sangu. Svi fenomeni prosvetljenja, od savršenstva mudrosti, preko meditativne koncentracije, do Budastva su svi rođeni od recitovanja Budinog imena. Stoga mi znamo da je recitovanje Budinog imena kralj svih darmi. Morate neprestano biti pozorni na [Budu], Vrhovnog Darma Kralja, i nikada ne prestati.”
Fa-čao je takođe pitao: “Kako bismo trebali da budemo pozorni na Budu?”
Manđušri je rekao: “Na zapadu od ovog sveta se nalazi Amitaba Buda. Snaga njegovih zaveta je nepojmljiva. Trebali biste da neprestano recitujete njegovo ime bez prekida. Onda na kraju vašeg života, vi ste sigurni da ćete se roditi u njegovoj zemlji i nikada nećete pasti nazad.”
Nakon što je Manđušri rekao ovo, obojica velikih bodisatvi su pružili svoje zlatne ruke i pomilovali vrh Fa-čao-ve glave i dali su mu predviđanje prosvetljenja.
Onda su se pozdravili sa njim i rekli, “Pošto već recituješ Budino ime, neće proći dugo vremena pre no što doživiš vrhovno pravo prosvetljenje. Ako dobri muškarci i dobre žene žele da brzo postanu bude, ništa nije bolje od recitovanja Budinog imena. Onda će oni biti u stanju da brzo dožive vrhovno prosvetljenje.”
Kada su završili sa govorom, dva velika mudraca su govorili stihove jedan drugome. Kada ih je Fa-čao čuo, skakao je od sreće, i njegove sumnje su sve bile otklonjene. Još jednom se poklonio u znak poštovanja, zahvalio se, i povukao.