Šta je svesnost o patnji rođenja i smrti? Od davnih eona (kalpi) u prošlosti, živa bića i ja smo uvek bili uključeni u rođenje i smrt i nismo postigli oslobađanje. Bilo da smo bili među ljudima ili na nebesima, u ovom ili u drugom svetu, mi smo se uzdizali i tonuli bezbroj puta. Uzdižemo se ili padamo u trenutku – odjednom bog, odjednom čovek, odjednom životinja, gladni duh, ili stanovnik paklova.
Mi ostavljamo crnu kapiju u zoru ali se vraćamo po noći. Penjemo se iz jame gvožđa na kratko, ali onda padamo ponovo nazad. Dok se uspinjemo uz planinu noževa, naša tela bivaju raskomadavana dok ni mrvica mesa ne ostane. Dok se uspinjemo uz drvo mačeva, naša srca bivaju otvarana. Vruće gvožđe ne leči glad; gutajući ga pečemo jetru i creva. Supa od kipućeg bakra ne gasi žeđ; pijući je rastapamo meso i kosti. Oštre testere komadaju telo; jednom kada se raskomada, ponovo se sastavlja nazad. Pametni povetarci rashlađuju telo; ono umire ali se brzo vraća u život. U gradu razjarene vatre, podnosimo zvukove jezivih krikova i zavijanja. U loncu kipućeg ulja, čujemo samo uzvike mučnog bola. Telo počinje da se smrzava i stvrdnjava i podseća na plavi lotos koji formira pupoljak. Onda meso i vene pucaju i otvaraju se i telo izgleda kao crveni lotos u cvatu.
U jednoj noći, stanovnici paklova prolaze kroz deset hiljade rođenja i smrti. U jednom jutru, patnje paklova su jednake onoj patnji koju će ljudi podneti za sto godina. Harajući upravitelji paklova postaju iznureni. Ko veruje da nas Kralj Jama (Yama) ne podučava ovim upozorenjem? Ipak, samo dok zapravo doživljavamo patnju mi poznajemo njenu gorčinu, ali naše žaljene dolazi prekasno. Jednom kada se oslobodimo, ponovo zaboravljamo, i onda stvaramo istu karmu kao ranije. Šibamo mazgu dok ne prokrvari; ko bi mogao da zna da je to naša majka u teskobi? Vodimo svinju na klanje; ko bi znao da je to naš otac u agoniji? Jedemo svoje sopstvene sinove bez da smo svesni, isto kao Kralj Ven (Wen). I gutamo naše sopstvene rođake bez da ih prepoznamo. To je put običnih ljudi.
Najmiliji od juče su sada zakleti neprijatelji. Rivali iz prošlosti su sada naši krvni rođaci. Naše majke iz prošlih života su naše žene u sadašnjosti. Naši svekri iz davnina su sada naši supruzi. Oni koji poseduju znanje o prošlim životima prepoznaju ove promene; oni osećaju sramotu i stid. Oni sa Nebeskim Okom vide ove situacije; oni ih smatraju smešnim i patetičnim.
Usred izmeta i prljavštine provodimo devet teških meseci. Izlazimo kroz put gnoja i krvi u jadnom stanju. Kada smo mladi, ne znamo ništa i ne razlikujemo istok od zapada. Kao odrasli, postajemo sve više svesni, ali naša pohlepa i naša želja se uvećava. U jednom trenu nas starost i bolest nadvladavaju; odjednom pristiže smrt. Usred izliva vetra i vatre, naš duh postaje razuređen; naša suština i krv su istrošeni. Naše meso i koža venu i suše se. Osećamo kao da željezne igle bodu svaku našu poru i kao da noževi seku svaki naš otvor.
Kada duh napušta telo u trenutku smrti, on oseća više bola nego živa kornjača kojoj se dere oklop pre bacanja u lonac.
Um nema fiksiranu svrhu. Brzo se kreće sa mesta na mesto kao putujući trgovac. Naša tela nemaju fiksirane oblike. Mi ih neprestano smenjujemo kao da se krećemo iz jedne u drugu sobu kuće. Imali smo i izgubili više tela nego što postoji čestica prašine u milijardu svetova. Isplakali smo više suza na rastanku od njih nego što ima vode u talasima četiri mora. Stogovi kostiju se izdižu više nego planinski vrhovi. Gomile tela su prostranije od zemlje.
Da Buda nije govorio o ovome, ko bi prepoznao ili čak i zamislio ove stvari? Ako ne čitamo Budine sutre, kako možemo znati i biti svesni ovih istina? Ako nastavimo našu žudnju za ljubavlju i zadovoljstvom, zauvek ćemo ostati glupi i zbunjeni.
Onda je ozbiljna briga da će jedna greška voditi do druge u toku deset hiljade kalpi, u toku hiljade života. Ljudsko telo je teško za dobiti i lako ga je izgubiti. Dobra vremena prolaze brzo i ne mogu da se vrate. Put je taman i sumoran, a odvojenost traje dugo vreme. Moram sam da podnesem zlu zasluženu kaznu na Trima Putevima. Bol je nemoguće izraziti; ko bi se zauzeo za mene? Čak mi i diskutovanje ove teme donosi hladnoću oko srca.
Stoga, mi moramo da zaustavimo tok rođenja i smrti, da izađemo iz okeana ljubavi i želje, da spasemo sebe i da spasemo druge, i zajedno da dosegnemo drugu obalu. Od svih stvari, od početka vremena do danas, ovo je najizuzetnije dostignuće, a čovek samo mora da započne.
Ovo je šesti uzrok i uslov za donošenje rešenosti da bi se postigao Bodi.
Izvor: http://www.cttbusa.org/bodhi_resolve/suffering.asp.html