Čenrezig i samilost su, kao što smo videli, ista stvarnost. Veliki Samilosni je oblik koji poprima dinamika bezobličnog uma. Čovek bi tako trebao da razume prirodu ljubavi i samilosti. Moramo najpre da cenimo koliko smo srećni što smo deo ljudskog postojanja. Kada bismo poredili naše najveće patnje i najteže poteškoće sa onima koje podnose životinje, videli bismo da naši uslovi nisu ni izbliza toliko bolni kao njihovi. Kada se, na primer, neka životinja razboli, njena fizička patnja je ista kao kada se čovek razboli, ali životinja nema načina da sebi olakša svoj bol. Ne može da ga opiše, a nema ni lekara ni lekova na koje bi mogla da računa. Kada je izložena velikoj hladnoći ili vrelini, nema nikakvih načina da sebe zaštiti. Kada joj se naloži najteži napor, životinja nema slobodu da ga odbije. Za razliku, čovek, čak i najbedniji i najsiromašniji, ima makar malo slobode uz pomoć koje može da pokuša da nađe sredstva kojima će poboljšati svoj život.
Ali ipak, u najvećem broju slučajeva, čovek vidi samo svoju patnju i neprestano oplakuje samog sebe: “Koliko mnogo patim! Koliko dugo traje bolest! Koliko su bolne moje okolnosti! Koliko su velike naše poteškoće!” Ljudi nikada ne razmišljaju o patnji drugih, čak i kada je ova patnja, kao u slučaju životinja, mnogo veća i intenzivnija od njihove.
Kada ne razumemo patnju drugih, mi činimo mnoga dela koja su štetna. Zbog njihovih negativnih karakteristika, ova dela će doneti patnju u naše buduće živote iako je mi sasvim sigurno nećemo želeti. U budizmu uopšte, a u “velikom vozilu” pogotovu, jednostavna činjenica da smo svesni patnje i poteškoća drugih se smatra veoma korisnim unutrašnjim stavom pošto on dozvoljava da se u nama na prirodan način rode ljubav i samilost.
Ljubav i samilost su dva voma blisko povezana pojma. Oni se ipak razlikuju prema tački gledišta čoveka: da li se radi o pribavljanju sreće ili izbegavanju patnje.
Kao prvo, ljubav je želja da bića budu srećna i u sadašnjosti i u budućnosti. Karmički uzroci sreće su pozitivna dela tela, govora i uma. Sreća u budućim životima zavisi od korišćenja našeg trenutnog života. Ljubav, zbog toga, ne samo da želi sreću drugima u ovom životu, već želi da drugi postave osnovu sreće u budućnosti kroz pozitivno vladanje.
Samilost, sa druge strane, uzima patnju kao tačku gledišta. Radi se o želji da drugi budu trenutno oslobođeni patnje koja je rezultat prošlih negativnih dela i o želji da bića ne stvaraju uzroke buduće patnje putem negativnih aktivnosti u sadašnjosti. Sreća drugih, sada i u budućnosti, i prestanak patnje drugih, sada i u budućnosti, bi trebali da budu uzrok duboke radosti.
Staloženost je još jedna važna stvar. Mi obično delimo naše odnose sa drugima u tri kategorije: odnosi sa ljudima prema kojima osećamo simpatiju ili privrženost, odnosi sa ljudima prema kojima osećamo antipatiju ili mržnju, i odnosi sa ljudima prema kojima smo indiferentni. Ove dve zadnje kategorije su važnije nego prva kategorija. Moramo da se oslobodimo ove navike i da vežbamo da se prema svim bićima odnosimo sa istom ljubavlju koju imamo za našu majku ili za našeg najdražeg prijatelja. Ne bismo trebali da imamo pristrastnost i da pravimo izuzetke.
Ljubav, samilost, radost, i staloženost sačinjavaju “četiri nemerljive” koje su u samoj srži mahajana (mahayana) prakse. Kada ova četiri atributa prožmu naš um i vode naš način razmišljanja, govora, i delovanja, to se naziva bodičitom (bodhicitta).
Moguće je da bodičita, fundamentalna težnja za dobrobit drugih, predstavlja prirodnu dispoziciju u umu nekih ljudi, ali uglavnom mi se okrećemo prema sebi i mislimo na veoma uskogrud način. Koja je naša implicitna težnja? “Neka ja, moje sopstvo, bude slobodno od patnje i uzroka patnje! Kakva radost za mene da zauvek budem oslobođen od patnje i da posedujem većnu sreću! Ovakvi su moji prijatelji, onakvi su moji neprijatelji, a što se tiče ostalih, uopšte me nije briga! “
I još više: “Za mene sreća; za mene, ono što je prihvatljivo; za mene, ono što je dobro; za mene, ono što je lepo; za mene, ono što je dragoceno…” Putem jake vezanosti koja nas lepi za ovo “ja”, mi okrećemo svoja leđa ljubavi i zatvaramo sebe u sve dublju i dublju dualnost: “Za mene, dobra sreća a za mog neprijatelja nesreća; za mene, ono što je dobro a za mog neprijatelja ono što je loše; za mene, lepota a za mog neprijatelja ružnoća; za mene, ono što je prihvatljivo a za mog neprijatelja ono što nije prihvatljivo; za mene pobeda i dobitak a za mog neprijatelja, poraz i gubitak!”
Ovo interesovanje za nas same i odbijanje ili nezainteresovanost za druge nas vodi da počinimo mnoga negativna dela. Ali ako su “četiri nemerljive” unutar nas, mi prirodno izbegavamo sve što bi moglo da povredi druge i prirodno smo vođeni da ostvarimo njihovu dobrobit. Tada pružamo sreću drugima i u isto vreme stvaramo osnovu naše sopstvene sreće u budućnosti. To je dobrobit za nas isto koliko je dobrobit i za druge.
Da bismo generisali kvalitete bodičite koji nisu još uvek probuđeni u našem umu i da nastavimo da razvijamo i ne umanjujemo kvalitete koji još uvek nisu sazreli, najjači metod je sasvim sigurno meditacija na Čenrezig-a. Bodičita prožima sve prakse Mahajana budizma i trebala bi da se posmatra kao neprocenjivo blago. Atiša (Atisa) je bio jedan od najvećih majstora Indije i on je pomogao da se Budizam proširi na Tibetu. Svaki put kada je izgovorio ime nekog od svojih učitelja od kojih je primio nauk, on bi spojio ruke kod srca kao znak poštovanja, predanosti, i zahvalnosti. Ali, kada bi izgovorio ime Serlingpe (Serlingpa) koji je isto bio jedan od njegovih učitelja, on bi spojio ruke iznad svoje glave. Pošto su bili iznenađeni ovom razlikom, jednog dana neki od njegovih učenika su ga upitali za razlog. Oni su pitali da li to znači da je Serlingpa bio superioran u odnosu na ostale. Atiša je objasnio, “To nije razlog; svi učitelji od kojih sam primio učenje su jednako savršeni, ali zbog Serlingpe se bodičita rodila u mom umu. To što spajam ruke iznad glave kada pomenem njegovo ime je znak zahvalnosti za ovaj izvanredan dar.”
Mnogi na Tibetu su tražili Atišu zbog nauka o dubokom značenju praznine, doktrini madjamike (madhyamika) i vađrajane (vajrayana). On je bez izuzetaka odgovarao da nije moguće razumeti prazninu niti praktikovati vađrajanu pre no što čovek razvije bodičitu. Zbog toga je uvek podučavao bodičitu. Započeti praksu ljubavi i samilosti nije uvek lako zbog toga što još uvek nemamo dovoljno moći da pomognemo drugima. Biti svestan naše nemogućnosti da efektivno pomognemo u mnogim slučajevima ne bi trebalo da bude uzrok obeshrabrenja. U svakom slučaju, mi možemo makar da se molimo i da želimo dobro onima koji pate, a pogotovo možemo da poželimo da budemo u stanju da im pomognemo u budućnosti.
Na ovaj način, negovaćemo svoju bodičitu i postupno dobiti sposobnost da zaista pomognemo drugima. Može da se desi, uprkos našoj dobroj volji i pomoći koju iskreno pokušavamo da ponudimo, da smo suočeni nezadovoljnim i neprijateljskim stavom. Mi onda definitivno rizikujemo da pokrenemo lanac agresivnih reakcija i da kažemo sebi da više nećemo pomagati druge ljude koji reaguju na našu velikodušnost na taj način. Neophodno je razumeti situaciju da ne biste delovali suprotno od samilosti. Osoba koja manifestuje neprijateljstvo prema nama uprkos našom pozitivnom namerom ne deluje slobodno. Ona je pod uticajem neznanja, karme i konfliktnih emocija koje je sprečavaju da deluje drugačije u tom trenutku. Iako imamo osećaj da je ta osoba mogla da deluje drugačije, ona nije odabrala da to uradi. Kao što je Šantideva rekao: “Ja nisam ljut u vezi bolesti koja mi donosi patnju. Zašto bih onda imao ljutnju zbog drugih ljudi? Oni su takođe pod uticajem prilika (koje ih čine da deluju na taj način).”
Razumevanje nedostatka slobode kod drugih ljudi kada su agresivni sprečava nas da ih osudimo. Umesto toga, mi ćemo imati mnogo više samilosti za njih i želećemo, čak i ako ne možemo da im pomognemo sada, da ćemo biti u stanju da im pomognemo u budućnosti.
Majka koja ima nekoliko dece voli ih sve istom ljubavlju i daje pažnju i brine se o svima njima. Ali može da se desi da jedno od dece zbog bolesti ili neke prolazne poteškoće pokaže agresiju prema njoj uprkos brizi i ljubaznosti koju mu pruža. Možda je čak i uvredi ili napadne. Nije nemoguće. Ipak, majka neće misliti “Ovo više nije moje dete; Ne želim više da se brinem o njemu; Neću više ništa da uradim za njega.” Štaviše, ona razume bolest ili druge okolnosti. Ima čak i više ljubavi prema njemu, trpi strpljivo nejgove ispade i želi da mu pomogne kada god je to moguće. Kada smo izloženi neopravdanom agresivnošću od strane drugih, treba da imam ovaj isti stav.
Mi sigurno sada nemamo savršenu ljubav i samilost. Ovo je normalno zato što smo obična bića. Trebali bismo da se odnosimo prema sticanju ljubavi i samilosti kao da se radi o šegrtovanju i napredovanju. Kao kada dete ide u školu gde prvo uiči da čita i onda malo po malo, u višim razredima, asimilira novo znanje na osnovu znanja koje je prethodno steklo. Ne bismo trebali da imamo bilo kakvu sumnju što se tiče mogućnosti za razvoj ljubavi i samilosti. To nisu ideje koje postoje van nas, već kao što smo videli u poglavlju o apsolutnom Čenrezigu, ovi kvaliteti postoje sada unutar našeg uma u savršenom ali uspavanom stanju. Zbog nepogrešive međuzavisnosti svih fenomena, sasvim je sigurno da će naše relativno i stvarno šegrtovanje dovesti do realizacije ovih potencijalnih kvaliteta.
Samilost želi da mi želimo da oslobodimo sva bića iz samsare, a ipak, ogromnost takve želje ponekad čini kao da je ta stvar nemoguća. Do sada nismo uspeli da sebe izbavimo iz samsare, pa od kakve je koristi onda da sanjamo o izbavljanju drugih? Ipak, upravo ovaj plemenit i hrabar stav će nas voditi prema našem sopstvenom oslobađanju. Kada se probudimo, to će biti ta dinamika koja će nam omogućiti da pomognemo drugima. Čak i sada, ovaj stav stvara veoma veliku korist. On umanjuje našu sopstvenu patnju i omogućava nam da u sadašnjem trenutku umanjimo patnju drugih.
Bez bodičite, to jest, bez ljubavi i samilosti, svaka druga praksa, bez obzira koliko duboka izgledala, nije put ka probuđenju: niti šine (shine, mentalni mir) niti meditacije na božanstva, niti vežbanje povezano sa suptilnim kanalima i energijama. Zapadnjaci imaju danas mnoga učenja koja im omogućavaju da čine čudesne stvari. Ljudi mogu da lete u svemir, da se kreću ispod mora, da reprodukuju i prenose slike i reči, da prolaze velika rastojanja za kratko vreme, i da čine više nego što je čovek mogao da zamisli u prošlosti. Ali niko ne bi mogao da pronađe i upotrebi ove stvari da struja nije bila pronađena i upotrebljena ranije. Bez struje, sve bi stalo; mašine bi postale nepokretni beskorisni objekti. Bodičita je elektricitet u duhovnoj praksi. Ako se ona prekine, ništa više ne radi. Sa druge strane, sa bodičitom, faza kreacije i faza završetka božanstava postaju istinjski put ka probuđenju; meditacija na prazninu postaje put ka probuđenju; a koncentracija na suptilnim vetrovima i kanalima postaje put ka probuđenju. Animirani bodičitom, sve obične aktivnosti, svi poslovi u svetu postaju put ka probuđenju.
Neko ko ima svu inteligenciju i nauku sveta ali kome nedostaje ljubav i samilost nikada neće moći da instinjski postigne bilo šta od koristi za druge. Ali čovek koji ima ljubav i samilost duboko u sebi će biti od koristi drugima šta god da radi.
Poglavlje iz knjige:
Principi i Metode Meditacije Božanstva
autora Bokar Rinpoče