Sada ćemo razmatrati nekonceptualan pogled, pogled koji je slobodan od konceptualnog uma. Da bismo ga razumeli, moramo da razlikujemo um koji razmišlja i suštinu uma. Kako smo napomenuli ranije, sem je stanje uma koje se zaglavljuje, prijanja, ili biva apsorbovano u percepciji objekata, zvukova, mirisa, ukusa, tekstura, u svim vrstama planiranja i sećanja. Na početku, jedan trenutak pažnje biva uhvaćen u percepciju objekta. Zatim, sledi drugi trenutak uhvaćenosti u ono što se posmatra, a onda i treći trenutak, četvrti, i tako dalje. Kada potpuno izgubimo osećaj o sebi, kada se izgubimo u svojim iskustvima, to stanje uma se naziva sem.
Dualistički um je izuzetan u tome što on neprestano validira sebe. Jednom kada poverujete u prethodnu misao, ona postaje deo vašeg života. Tapiserija svih ovih obmanjujućih misli je ono što sačinjava našu površnu stvarnost. Razlog zašto je ovo obmanjujuće iskustvo tako uverljivo nije prva ili druga misao sama po sebi. Radi se o kumulativnoj snazi svih ovih misli koje nakon nekog vremena pomažu čoveku da ubedi sebe da je prethodna misao bila istinita, da je bila stvarna. I onda čovek pripisuje stvarnost onome o čemu trenutno razmišlja, ma šta to bilo. Na ovaj način se ovaj svet, moj svet, moje lično iskustvo, pretvara u opipljivu stvarnost. Mi u potpunosti iscrpljujemo sebe na ovaj način. Nakon što smo razbacani tamo-vamo na talasima okeana samsare, oduvani tamo-vamo, istok-zapad od strane vetrova karme, malo rigpa dete mora da se odmori. Sasvim sigurno nešto fali. Osećamo se nepotpuno. Poraženi smo jer ne znamo kako da ostavimo dualistički um da bude u miru unutar sebe. Nedostaje nam osnovna stabilnost. Na naše normalno stanje uma može tako lako da se utiče, tako lako nas se zavede. Zbog svog sopstvenog osećanja želje, zaglavljujemo se uvek iznova verujući da je ono što se dešava stvarnost. Čovek ubedi sebe i opet iznova je izgubljen. Ali vi to već znate. Vi ste eksperti u ovome. To je naše dnevno iskustvo. Buda je rekao: “Nemojte biti takvi.” Umesto toga, rekao je, “Prepoznajte prirodno stanje uma. Ta spoljašnja jurnjava nije vaše prirodno stanje.”
Želeo bih da to kažem ovako: izgubili ste se iz majčinog doma. Izašli ste napolje, napolje, stotinama kilometara daleko. Sva vaša pažnja je usmerena na van, jureći fenomene u kojoj god okolini da se nalazite. Krećete se na van, verujući da je to iskustvo sasvim sigurno značajna stvar. Pošto su nestalna, ova iskustva će vas pre ili kasnije izneveriti. Time što uvek iznova verujete stvarnost koja je pogrešno opažena, uspostavili ste pogrešne navike, i ne znate kako da se vratite nazad kući. Možemo videti ove navike u očima, na licima ljudi: njihov duh je usmeren na van, i nema nikakvog soka u njemu. Neki ljudi uzimaju droge kada se suoče sa ovim problemom, drugi postaju nasilni. Ljudi pokušavaju da dođu kući na toliko mnogo načina.
Ukratko, problem je što smo uhvaćeni u sem-u, našem dualističkom umu. Ovaj propust da prepoznate svoju majčinu kući, svoje osnovno stanje, stvara puno bola. Postoji toliko puno ometanja u ovom svetu, toliko puno potsticajućih mogućnosti da se koristimo dualističkim umom. Ako podlegnete tome, gubite svoju nezavisnost, svoju slobodu. Buda nam je pokazao razliku između relativnog i apsolutnog, prividnog i stvarnog. Razlikovanje je veoma bitno i u ovim dzokćen učenjima takođe. Ovde mi razlikujemo između sem-a, dualističkog uma, pri čemu je pažnja zarobljena u objektima i ne poznaje sebe, i suštine uma, prirode uma koja prepoznaje sebe. To ne znači prepoznavanje obmanjujućeg stanja i priznavanje da je to stanje obmanjujuće. Ne, to znači prepoznavanje prirode ovog obmanjujućeg stanja – što je sama suština uma.
Buda je rekao “Dete, dođi kući. Ostani u krilu svoje majke.” Kakav je ovaj dom? Koje su pogodnosti ovog doma? Ima li tople vode ili ne? Ima li centralnog grejanja ili ne? Da li postoji mogućnost da se ugrejemo kada zahladi? Da li postoji mogućnost da se uključi klima kada postane vruće? Da li ima dodatno kupatilo u spavaćoj sobi? Gledamo kako je naš dom opremljen. Da li ćemo moći da se nosimo sa gostom, gospodinom zvanim Vezanost? Da li ćemo moći da pozovemo gosta koji se zove Zatvorenost Uma? Da li smo u stanju da budemo gostoljubivi i prijemčivi kada stigne Gospodin Ljutnja kao gost? Moramo se pripremiti za ove događaje upravo sada. Ovaj dom je naša suština uma, priroda našeg uma. Priroda uma poseduje tri kvaliteta koja se mogu opisati terminologijom koja je slična terminologiji kada smo opisivali osnovu. Ali ipak ima razlike. Ovaj dom, priroda uma, je prazan po svojoj suštini. To znači da je on dovoljno prijemčiv da može da se prilagodi bilo čemu. Sva prosvetljena bića, sva svesna bića, sve može da stane. Vezanost, ljutnja, zatvorenost uma, kao i sveobuhvatna mudrost, razlikujuća mudrost, mudrost jednakosti, i tako dalje – sve to može da stane unutar prazne suštine. Spoznajna priroda je kao majka, u smislu da ne samo da mogu sva emocionalna stanja da se sadrže unutar nje, već se sa njima se može raditi, i pobrinuti se oko njih na veoma fini način. I sve ove stvari koje tu mogu da stanu, to čine na način koji ništa ne ograničava, ništa ne sputava.
Identitet suštine uma je da bude prazan. Njegova priroda je spoznajna, u stanju da zna. A njegova funkcija je da nije sputan ni sa čim. Ovo su tri primarna kvaliteta: prazan po suštini, saznajan po prirodi, i nesputan po svom kapacitetu. Ovde još uvek opisujemo mapu. Osnovna otvorenost našeg uma je kao autoput. Mogli biste ga nazvati autoputem za pet emocija. Stanje našeg uma nije kao fini veliki američki autoput, već je pre kao nepalski autoput. Putevi su uski, tako da dva automobila jedva mogu da prođu jedan pored drugoga. Ako se nađu tri automobila, nastaje gužva. Imamo puno automobila koji se kreću, pet od njih su posebna: vezanost, ljutnja, zatvorenost uma, ponos, i zavist. Zapravo, imamo 84000 automobila na ovom uskom autoputu. Upravo sada, prazna suština opisuje način na koji opstoji prirodno stanje našeg uma. Ovaj kvalitet nije izmišljen. Bez ove prazne suštine, ne bi bilo moguće da se pojavi bilo koji fenomen. Saznajna priroda je vaš sadašnji um, vaš osećaj budnosti, upravo sada, dok znate da je njegova suština prazna. Ako to ne znate, saznatljivost prerasta u dualističku svesnost. To je fundamentalna razlika između dualističke svesnosti i originalne budnosti. Dualistički način posmatranja je biti nesvestan da je ovaj kvalitet budnosti po svojoj suštini prazan. Originalna budnost prepoznaje da je prazna po svojoj suštini.
Ovim smo pokrili teme suštine i spoznajne prirode. Do sada, neograničeni kapacitet nije funkcionisao tako dobro. Zašto ne? U našem sadašnjem stanju mogli biste ga nazvati “ograničenom nesposobnošću”, pošto nije nešto posebno sposoban a uz to je i ograničen, to jest, limitiran. Takav je naš dualistički um upravo sada: ograničen ili da bude prazan ili da razmišlja. Kada su ovo dvoje u jedinstvu, kada je um u isto vreme i prazan i u stanju da saznaje, onda je to treći kvalitet – neograničeni kapacitet. Moramo da prepoznamo ovo stanje. Inači bi ljudi mogli da tvrde: “Ovaj kvalitet praznine znači da ne postoji ništa.” To je nihilistički pogled. Ili bi mogli da tvrde drugi aspekt, i da postoji nešto permanentno, što je eternalistički pogled. Ljudima izgleda nemoguće čak i da zamisle da postoji neka druga mogućnost osim ova dva ekstrema.
Dualistički um je ono što se dešava upravo sada. Govorimo o našem sadašnjem umu, upravo ovde, upravo sada. Vaša sposobnost da doživljavate, upravo u ovom trenutku, se pretvara u originalnu budnost kada spoznate svoju praznu suštinu. Ako je ne spoznate, radi se o dualističkom umu. Zato, kada naša trenutna budnost, upravo sada, dođe do saznanja o svojoj praznoj suštini, to je dovoljno da shvatimo neograničeni kapacitet – drugim rečima, da shvatimo jedinstvo iskustva i praznine. Sa jedne strane je zapravo veoma jednostavno. Saznajna priroda nije nešto što moramo nekako da izvučemo ili da stvorimo. Radi se o ovom saznavanju koje se dešava upravo sada. Ne zahteva se od nas da razložimo ovaj trenutni kvalitet budnosti u prazno stanje – ne uopšte. Umesto toga, kvalitetu praznine se dozvoljava da bude prepoznat u trenutku dok smo budni. Ne moramo da prestanemo da budemo budni.
Ljudi često čine grešku na ovom mestu jer misle da se vežbanje sastoji od pokušaja da se rastopi ovaj kvalitet saznavanja u prazninu. Oni pokušavaju da načine prazninu, umesto da ostave ovu svesnost, ovaj saznajni um, onakav kakav jeste. Sve što zapravo trebate da uradite je da ostavite ovo saznavanje i atmosferu budnosti da bude prožeta prazninom, kao kada dozvoljavate vlagi da lagano prodre unutra. Ne treba namerno da natapate svoju maramicu vodom, da samo sedite tamo i da ne znate ništa. Radi se o osećaju otpuštanja svesnog kvaliteta, olabavljivanja. Onda, sama po sebi, vlaga se širi. Samo pustite svoj trenutni saznajni kvalitet da bude kakav jeste i onda polako dozvolite da se kvalitet praznine očituje. Govoreći iz iskustva, majstori opisuju ovo kao jednostavno otvaranje na veoma nežan način.
Najpre dozvolite da maramica bude ono što jeste – to je šamata. Onda polako, dodajte malo vipasane, malo Dzokćena koji će navlažiti maramicu, prožeti je. Dokle god doseže prazna suština, saznajna priroda prodire isto tako, sve dok na kraju ne postanmo sveznajući. Upravo sada pitanje je kako da navlažimo maramicu. Kako da prepoznamo? Kako da “rodimo” suštinu uma dok smo u dualističkom umu? Kako izvući suštinu uma iz dualističkog uma? Objasniću ovo kasnije.
Hajde da upotrebimo drugu analogiju za razliku između dualističkog uma i suštine uma: led i voda. Identitet je isti, ali funkcije su različite. Dualistički um je kao zamrznuta voda, dok je suština uma tečna, kao odleđena voda. Većina od nas ima uglavnom dualistička zamrznuta stanja uma. Dualistički um ima tri modova ponašanja: mod nevrline, vrline i neutralan mod. Na ova stanja trošimo glavninu našeg vremena, na jedno od ova tri.
Kada god smo zauzeti vezanošću, agresivnošću ili kada smo zatvorenog uma, te aktivnosti pripadaju modu nevrline dualističkog uma. Kada pokušavamo da praktikujemo Darmu, kada pokušavamo da meditiramo, kada radimo nešto što je dobro, kada obilazimo oko stupe ili radimo neku drugu spiritualnu praksu, ta aktivnost pripada modu vrline dualističkog uma. A, sa druge strane, postoji vreme kada nismo uključeni ni u šta na neki poseban način, kada smo indiferentni prema onome što se dešava. To je treći tip, neutralni mod. Zato, dualistički um može biti u vrlini, u nevrlini ili u neutralnom modu. On se takođe može opisati različitim mentalnim stanjima, kao što su 21 sporedne negativne emocije, osam tipova spoznaje ili svesnosti, i tako dalje. Većina od ovih stanja nas pridružuje svaki dan.
Dualistički um je način bivstvovanja gde se um hvata za subjekat i objekat i u toku tog procesa vezuje sebe. Um misli o jednoj misli, i onda o drugoj i trećoj, kao kuglice na brojanici. Jedna misao za drugom, uvek iznova, uvek iznova. Svaki momenat dualističkog uma je misao koja misli o nečemu. To se dešava uvek iznova. Mi bivamo uhvaćeni u taj način doživljavanja. Ovaj proces okretanja u krug se naziva samsarom. Sve dok je čovek uhvaćen u tome, zauzet u ovom krugu, nema oslobađanja. Ipak, podučava se da iako izgleda kao da se ovaj krug okreće beskonačno, uvek postoje procepi između misli. Um koji se okreće u ovom krugu ne primećuje procepe. “Prazna suština” je tradicionalna budistička fraza. Iskustveno, radi se o osećanju da smo široko otvoreni u svim pravcima, bez ikakve barijere bilo gde – otvoreni spreda, sa strane, i iza. Kada razmatramo prazninu na iskustven način, u redu je koristiti reč “otvorenost”. Molim vas da razumete da otvorenost o kojoj se ovde govori nije mentalno stvorena otvorenost. Kada bi to bila, brzo bi bila zaboravljana čim bi se nešto drugo desilo. Prava praznina, kao prvo, ne dolazi u stanje postojanja, a kao drugo, ona ne opstoji na nekom posebnom mestu, i kao treće, ona ne prestaje, ne uopšte. Slično kao što se prostor u sobi ne javlja, ne ostaje na nekom mestu, i ne prestaje da postoji. Zbog ove praznine, bića se mogu kretati, leteti avionima, i raditi razne vrste poslova. Mogu da isprljaju nešto ili da ga očiste. Sve je ovo moguće zbog ove otvorene praznine.
Vezanost, agresija i zatvorenost uma nisu sami po sebi problem. Radi se o tome da ove tri emocije nemaju dovoljno prostora. One su ograničene i sudaraju se jedna s drugom. Emocije same po sebi takođe nisu nužno bolne. Postoji nešto što ide zajedno sa njima što ograničava i zatvara. Prazna suština, sa druge strane, je već široko otvorena, što znači da nema zidova, nema barijera, nema ograničenja na bilo koji način. To je način potpune otvorenosti. Ova praznina nije nešto što je načinjeno našim idejama, i nije od pomoći da pokušamo da je shvatimo. Moramo da znamo putem iskustva kako da jednostavno budemo u toj otvorenosti. Mnogo više se može reći o praznoj suštini, i zapravo, Prađnaparamita (Prajnaparamita) sutra – poznata i kao Transcendentalno Znanje, velika majka svih buda – objašnjava praznu suštinu veoma detaljno.
Hajde da uzmemo sunce kao primer. Prazna suština se odnosi na samo sunce, što predstavlja njegov sopstveni identitet. Kakva je priroda sunca? Ono je toplo, zrači, obasjava. Koji je kapacitet sunca? Dajući toplotu, pomaže da sve raste, da voda isparava, i tako dalje. To je njegova funkcija. Slično, identitet suštine uma je da bude prazan. To je jednostavno to. Njegova priroda je lucidna u smislu da može da saznaje, da može da zna. A koji je kapacitet? On nije ograničen u smislu da nije ograničen ni da bude samo prazan ni da bude samo svestan. Umesto toga, ova dva kvaliteta su nedeljiva, i njihovo jedinstvo omogućava odvijanje znanja. Ponekad čujemo da se neograničeni kapacitet odnosi na nedeljivost ova tri kvaliteta. Prepoznavanje rigpe je kada meditator prepoznaje ova tri kvaliteta u isto vreme, i ova rigpa je deo osnove.
Kako ovaj um spoznaje samog sebe? Na izvestan način to on čini bez posmatrača i posmatranog. Terminologija Darme za ovo je rigpa koja je četvrti deo lišen prva tri dela. Drugim rečima, vreme koje se nalazi s one strane triju vremena. Konceptualan um je vezan za vreme. Biti slobodan od koncepata znači takođe biti slobodan od vremena. Drugim rečima, rigpa znači da ne gajite sećanja na neko prošlo stanje, niti da anticipirate nadolazeći trenutak, budućnost. Rigpa takođe nije analiza ili stvaranje koncepata ili neke vrste stava o sadašnjem trenutku. Mogli biste reči da biti potpuno slobodan od koncepta triju vremena je jasno, lucidno stanje koje zovemo rigpa. U terminima vremena, mogli biste reći da je rigpa četvrto vreme, sa one strane prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je bezvremenost. Bez bezvremenosti, vreme bi uvek potpadalo unutar dualističkog uma, koji uvek radi unutar jednog od tri vremena. Merilo da li je naše iskustvo autentična rigpa je da li ova tri kvaliteta – suština, priroda i kapacitet, mogu da budu u potpunosti prisutni. To nije uvek slučaj. Jednostavno biti u praznom stanju znači biti ograničen na “ništavnost”, to je boravak u stanju ništavnosti. To se može preobratiti u nihilistički pogled: “Ovo stanje je definitivno oslobođeno od uzroka i posledica. Ništa se neće desiti ovde. Ne može se desiti, blokorano je.” Onda se nikakvi kvaliteti neće desiti – nema predanosti, nema samilosti, nema ljubavi, niti bilo koji drugi duhovni kvalitet. Prazna suština treba da bude neograničena tako da taj otvoreni, neograničen kvalitet omogući da se manifestuju svi prosvetljeni kvaliteti. Odakle dolaze prosvetljeni kvaliteti? Iz spoznajne prirode. Odakle dolaze kvaliteti samsare? Oni takođe dolaze is spoznajne prirode. Pa šta onda definiše razliku između samsare i nirvane? Prosvetljeni kvaliteti se manifestuju kada postoji jasno znanje o ne-identitetu, o stanju bez ega. Tako se inherentni kvaliteti mogu slobodno manifestovati. Drama samsare se manifestuje kada se u umu posmatra imaginarni ego, kao suprotnost znanju da ne postoji lični identitet. Um samsare se manifestuje iz neznanja i konfuzije, a dualnost koja se onda drži u umu postaje platforma za sva ostala stanja uma samsare. Zato je spoznajna priroda, drugi od triju aspekata rigpe, veoma važna. Zaista, ona je vitalna. Sve zavisi od toga da li se spoznajna priroda zamrzne u dualistička stanja uma ili se odmrzne u realizaciju suštine. Kako znate da li je vaša saznajna priroda zamrznuta? Prostornost – čistoća, odsustvo posmatrača i posmatranog – da li je to prisutno ili ne? Da li postoji nešto što se drži od strane nekoga koji to drži? Ili postoji saznavanje ali posmatrač nije blokiran, da tako kažemo? U nezamrznutom stanju, postoji posmatranje, postoji saznavanje, ali se ono ne drži ni na koji način. Fraza je sledeća: ne biti ograničen na stanje praznine, ne prijanjati dok percipiramo. Praznina je, ali nije ograničena samo na to. Dok percipiramo, ne postoji stanje prijanjanja za ono što je percipirano.
Molim vas poslušajte: mogli biste reći totalnu suprotnu stvar o sadašnjem trenutku, o tome kako mi normalno percipiramo. Percipirano, taj kvalitet iskustva, na izvestan način, biva zarobljen u tome što nije prazan. Zar nije istina da mi sve što doživljavamo doživljavamo kao čvrsto, stvarno i konkretno? Na izvestan način, taj prazan prostran kvalitet se ignoriše ili izostavlja iz iskustva. Jednostavno prepoznajte to za vreme svog iskustva, za vreme svoje percepcije, prepoznajte tu prostornost u isto vreme, i ta zamrznuta tendencija se rastapa, rastvara. To stanje nezamrznutosti je treći kvalitet rigpe: neograničeni kapacitet. Biti prazan dok posmatrate, posmatrati dok ste prazni – to je jedinstvo pojavnosti i praznine.
Mi nazivamo ovaj momenat kada se sva tri kvaliteta u isto vreme prepoznaju “viđenjem suštine uma”. Šta je suština uma? U specifičnoj terminologiji Velikog Savršenstva, to se zove ripga. Šta je rigpa? Šta je suština uma? Ona je prazna po suštini, spoznajna po prirodi, i neograničena po kapacitetu. Ključna stvar ovde je znati ova tri kvaliteta u isto vreme. Ponekad se osećamo potpuno prazno na način koji je blokiran, zato što je ograničen samo na prazninu. Ovo je iskustvo koje se ponekad dešava u meditaciji. To je stanje ništavila, zamrznutosti unutar praznog stanja, bez fleksibilnog otvorenog kvaliteta, nema soka, uopšte nema opuštenosti. Čak i kada biste želei da razmišljate, ne biste mogli. Čak i kada biste želeli da budete ometeni, i to ne biste mogli. Zapravo, u ovom trenutku praznina je postala veliko ometanje za vas. Čak i kada biste želeli da kažete zdravo, ne biste mogli, jer je misao zamrnuta tamo. Ali nema ni drugih misli: nema ljutnje, vezanosti, zavisti, ponosa – ništa. Postoji samo prazan prostor. Stanje praznine okupira vas u potpunosti. Saznajna priroda u ovom slučaju je zamrznuta u praznoj praznini. Neki ljudi misle da je to rigpa. Pa, to nije ripga! Rigpa je osećaj budnosti, prisutnosti, lucidnosti, svetla, živosti. To stanje živosti, stanje budnosti nije iskonstruisano, ono nije naša kreacija. To je jednostavno priroda našeg uma.
Koliko kilometara ima imeđu dualističkog uma i suštine uma? Koja je razdaljina između ova dva stanja? Buda je rekao da je to 5 kilometara. Da li je to istina? Da li bi moglo da bude istina? Ili možda 6, ili po jedan kilometar za svaku od 6 klasa svesnih bića? Ne! Kaže se da su samsara i nirvana onoliko udaljeni jedna od druge kao što su udaljne prednja i zadnja strana vaše sopstvene ruke. Koliko su one udaljene? Postoji određena distanca, to je istina, ali na mestu gde se dodiruju skoro da ne možete da kažete da li se radi o prednjoj ili zadnjoj strani. Na liniji koja ih odvaja, koliko su one udaljene jedna od druge, zapravo? One se dodiruju, zar ne? Da? Ne? Gde se dodiruju? Sada hajde da pričamo o dualističkom umu i suštini uma: gde se dodiruju? Gde je linija koja ih razdvaja?
Saznajna priroda je ključna u ovome. Da li ćete upasti u dualistički um ili u rigpu zavisi od toga kakva je vaša spoznajna priroda. Da li prijanja uz neki objekat? Ako prijanja, postaje dualistički um. Da li saznajna priroda zna samu sebe bez prijanjanja za svoju sopstvenu suštinu? Ako zna, unutar tog stanja postoji u isto vreme znanje o sebi kao i o svemu drugome. To, prema Budističkoj terminologiji, je uzvišeno znanje, koje je znanje koje poseduje Buda. Čuli ste za Budinu mudrost, zar ne? Odakle ona dolazi? Osnova Budine mudrosti je ova spoznajna priroda.
Molim vas nemojte da razumete pogrešno. Moramo da koristimo reč “saznavanje”, ne može se drugačije reći, zato što ne postoji druga reč. Ali, na ovom mestu ne koristimo uobičajeni način kako se koristi reč “saznavanje”, u smislu subjekta i objekta. Možete takođe koristiti frazu “svestan ali bez prijanjanja”, ako vam se više sviđa. Stvar je u tome da ovaj um ima prirodni kvalitet saznavanja, kvalitet svesnosti. To je priroda ovog uma. Prirodno saznavanje može biti zagađeno pojmovima sopstva i “drugog od sopstva”. Oni mogu da rastu i postaju sve veći i veći, sve dok to ne postanu samsarički način iskustva. Moramo da se ponovo povežemo sa prirodnim načinom saznavanja. Ovo je važna stvar. Gde je tačno rigpa? Gde rigpa živi? Rigpa živi sa svakom pojedinačnom mišlju koju imamo. Ne postoji niti jedna misao koja može da pobegne a da ne bude zasićena rigpom u isto vreme. Zašto? Zato što u svakoj pojedinačnoj misli postoji takođe i spoznajna priroda. Zar ne? Ova priroda je tačka susreta između misli samsaričkog uma i rigpe. Uzmimo na primer moju brojanicu. Šta god da je brojanica, na bilo kojoj njenoj tačci kroz nju prolazi nit. Zar to nije istina? Kada nit ne bi bila tu, brojanica ne bi mogla da održi svoj oblik. Ista stvar je i sa budinom prirodom. Kada god se misao pomeri, gde god da postoji iskustvo ili osećanje, tamo je i ova osnova Velikog Savršenstva u isto vreme.
Neki ljudi čuju reč “osnova” i misle o njoj na apstraktan način, misleći da tu postoji nešto u fundamentalnom smislu, osnova koja je negde, kao osnova na kojoj se izdiže zgrada. Možete koristiti drugu reč za osnovu, na primer baza ili temelj. Tibetanska reč je “zhi” i ništa ne može da se uradi povodom toga. Prilično je precizna. Isto kao nit unutar brojanice, osnovna budina priroda je prisutna u bilo kojoj vrsti stanja, u bilo kojem misaonom stanju koje imamo. Pa šta je budina priroda? Šta je osnova? Već sam vam rekao. Pa kakva je ova osnova? Prazna suština, spoznajna priroda, neograničen kapacitet. Takva je ova osnova. Kako sam napomenuo ranije, kaže se da postoji 84000 različitih emocija, gde se jedna emocija javlja za drugom u beskonačnom toku. Ponekad se zaglave kao u saobraćajnom špicu, ili se jedna od njih naglasi, na primer ljutnja ili želja. Ako su dobro organizovane, onda nema velikih problema, ali ponekad se dogodi gužva i mi se osećamo zbunjeno. Ne znamo kako da nastavimo na pravilan način. Energija traži da se oslobodi, pa ljutnja ili osećanje uznemirenosti iskaču usred naših iskustava. Izgleda kao da nema dovoljno prostora za sve emocije u isto vreme, ali ipak se one pokreću, jedna za drugom, u povorci. Postoje različite vrste emocija, od prostih misaonih stanja do suptilnih i veoma suptilnih, sakrivenih strujanja misli. Ove emocije i misaona stanja nisu ripga. Neke su mirne, druge su besne, mogu biti nežne, divlje, od pomoći ili one koje odmagaju. Razne vrste prolaze ispred, kao sekundara na satu, tik, tak, tik, tak, jedna za drugom. Ovaj tok misaonih stanja treba da se prekine. Kao što je rekao Milarepa: “U procepu između prošle misli i sledeće misli, neprestano se rudi svesnost koja je slobodna od misli.” Prošla misao je prestala, buduća misao nije se još javila. Upravo sada, nemoj da prijanjaš.
Zamislite da iglom probadate rupe i parče papira. Na isti način, inteligencije razlikuje stanje svesti bez ega sposobna da probije dualistički um. Svetlost osnove koja je uvek prisutna kao suština, priroda i kapacitet počinje da sija kroz papir, javlja se mala zraka svetla. A onda je jaka navika konceptualizacije ponovo pokriva. Ali vi mo\ete da probušite još jednu rupu i opet se javlja svetlost. To nije potpuna iluminacija iz osnove, samo mala zraka svetla koja dolazi kroz malu rupu. Mogli biste reći da jedan fragment ili delić osnove sija kroz nju kao sićušna zraka svetla. Vežbanje suštine uma je kao kada bušimo jednu rupicu za drugom. Obmanjujuća percepcija samsare postaje sve više perforirana, tako da nije više tako čvrsta. U određenom trenutku, ona se jednostavno raspada.
Procepi između misli otkrivaju bazičnu budnost. Naš trening je da dozvolimo da bude sve više i više procepa. Dozvolite igli da probuši obmanjujuće percepcije, uvek iznova. Na početku ovi otvori ne traju dugo, samo za trenutak. Moramo da bušimo papir veoma uporno, praveći sve više i više rupa. Druga analogija se može pronaći u filmu Terminator, u sceni gde heroj puca u robota. Na početku čini se da ne pomaže, ali kako se pucanje nastavlja, na kraju robot pada. Na početku, jedan pucanj i ništa se ne dešava, robot i dalje dolazi. Heroj puca ponovo i ponovo, a robot i dalje stoji. On puca i dalje i onda polako se željeni ishod dešava. Na isti način, kada se bavimo svojim stanjem obmane, treba da prepoznamo suštinu uma uvek iznova, da pravimo procepe u obmani, sve dok na kraju ne dođe do totalnog kolapsa prijanjanju uz ego i do kolapsa konfuzije.