Metodi za realizaciju činjenice da naše iskustvo nije pravo postojanje uključuju poged, meditaciju i držanje. Zadatak ova tri metoda je da nam pomognu oko jasnoće našeg iskustva koje je zbunjujuće. Ovo zbunjujuće iskustvo se već desilo, i upravo se dešava za nas ovoga časa. Naš konceptualni stav se neprestano drži ove ometenosti i ovo iskustvo se neprestano regeneriše od strane našeg konceptualnog stava. Sve to nam nije strano. Predstavlja naše normalno dešavanje. Zadatak pogleda, meditacije i držanja je da oslobodi našu vezanost za taj konceptualni stav.
Najbolje bi bilo da nismo nikada zastranili u obmanjujući način opažanja. Ali izgleda da smo promašili šansu da budemo praiskonski prosvetljeni, i sada smo duboko u obmani. To nije nužno nešto zbog čega bismo trebali da budemo depresivni zato što je celo ovo vreme naša suština ostala originalno slobodna i čista.
Treba da se pozabavimo izražajem ove suštine koji trenutno uzima oblik konceptualnog razmišljanja, konceptualnog stava koji se neprestano drži iluzornih percepcija kao da su stvarne. Mi jednostavno treba da naučimo kako da se oslobodimo ovog prijanjanja. Iako smo propustili priliku da budemo praiskonski prosvetljeni, još uvek možemo da postignemo stabilnost u prirodnoj slobodi naše suštine i da ponovo postanemo prosvetljeni.
Pitanja da li postoji obmana ili nema obmane, da li je čovek u iluziji ili ne, ne pripadaju našoj suštini. Naša suština nije podložna ni stanju obmane ni stanju oslobađanja. Biti u stanju obmane ili ne ima veze sa razmišljanjem. Naš izražaj može biti ili slobodan ili zarobljen. Iz naše suštine se javlja izražaj, a zatim se ova manifestacija pretvara u misao. Zbunjenost se dešava upravo zbog ovog razmišljanja. Još jednom, biti u stanju ometenosti nije stvar koja jepovezana sa suštinom, ona je povezana sa izražajem.
Hajde da počnemo sa ispitivanjem pogleda, tako da možemo jasno da razumemo šta znači ovaj konceptualni stav. Postoje dve vrste pogleda: pogled uz konceptualnog stava i pogled koji je potpuno slobodan od bilo kakvog konceptualnog stava.
Šta se podrazumeva pod konceptualnim stavom? “Konceptualno” znači da postoji dualističko prijanjanje za subjekat i objekat. Ponekad se taj stav jednostavno naziva “umom” ili “dualističkim umom”. Ponekad se naziva “razmišljanje” ili “misao”, kao kod “konceptualne misli”, namtok na tibetanskom. Od velike je važnosti da se razume stanje u kome se um nalazi. Prijanjanje uz subjekat i objekat stvara dualnost, a dualnost stvara način funkcionisanja uma gde se on ponaša tako da je vezan za nešto, da je protiv nečega, ili da je rigidan u vezi nečega.
Uzmimo bilo koji objekat, na primer, misao o prošlosti. U ovom slučaju, prošlo sećanje je objekat, a sadašnja misao je subjekat. Ili objekat može da bude nešto što treba da uradim sutra. Ne postoji stvarno sutra, ali postoji trenutno razmišljanje o sutra. U ovom slučaju, budući plan je objekat, a sadašnje razmišljanje o njemu je subjekat. Na ovaj način konceptualni stav održava subjekat i objekat u sadašnjem trenutku. Bilo da je objekat nešto što nazivamo “prošlom misli” ili “budućom misli”, uistinu, u bilo kom trenutku, prošlost je nestala, budućnost još nije došla, i postoji samo sadašnji trenutak. Zato, radi se samo o sadašnjoj misli koja čini pretpostavku da je prošlost postojala ili da postoji. I radi se samo o sadašnjoj misli koja čini pretpostavku da postoji budućnost. Bilo da se radi o sećanju na prošlost ili o planu o budućnosti, sve ove misli postoje samo u sadašnjem trenutku.
Ovo razmišljanje o nečemu u sadašnjosti u terminima subjekta i objekta je konceptualni stav koji se na tibetanskom naziva lo. Kada god se dešava bilo kakva misaona aktivnost, bilo da je objekat vezan za prošlost, sadašnjost ili budućnost, sama misao se dešava u sadašnjosti. Ova vrsta razmišljanja je konceptualni stav. Postoji takođe i vrsta znanja koja nije vezana za ovakvo dualističko razmišljanje o subjektu i objektu. Ova vrsta saznavanja je originalna budnost, yeshe na tibetanskom.
Bilo da se radi o lo ili yeshe, u oba slučaja postoji osećaj saznavanja. Razlika je u tome kakvo je saznavanje. U slučaju lo, gde se radi o konceptualnom stavu, saznavanje se dešava u smislu dualnosti subjekta i objekta. U slučaju yeshe, gde se radi o originalnoj budnosti, nema subjekta i objekta. To je način postojanja bez prijanjanja, bez ljutnje, ili rigidnosti, način u kome je saznavanje samo po sebi slobodno na prirodan način.
Molim vas da dobro upamtite ovo! Od trenutka kada uđete kroz kapije Budističke prakse, sve dok ne dođete do kompletnog i savršenog prosvetljenja, ovaj kvalitet saznavanje je veoma važan, veoma dragocen.
Što se tiče ova dva načina saznavanja, prvi način znači da postoji osećanje “mene” koji zna. Možemo ga nazvati načinom saznavanja ega. Pažnja se usmerava na “nešto tamo”, na objekat koji okupira čovekov um ili njegovu pažnju u trenutku percepcije “nečega tamo”.
Hajde da to ilustrujemo. (Rinpoče drži cvet.) Ovde je cvet. To je lep cvet, i miriše tako lepo. Istog trenutka kada ga vidite, on vas oduševljava. Ako osećate da vam je pomalo dosadno, cvet vas osvežava. Ako osećate da vam je pomalo hladno, cvet vas greje. Onog momenta kada ga pogledate, prva misao je: “Ovo je cvet”. Zatim, vi znate da je to lep cvet. U trećem momentu javlja se misao “Ja želim taj cvet. Moram da ga posedujemo. On bi trebao da pripada meni.” Drugim rečima, ego stupa na scenu. Jednostavno znanje “To je cvet” ne uključuje ego.
Neko bi mogao da kaže da nije moguće da postoji bilo kakvo saznavanje bez ega. To je velika greška, ozbiljna pogrešna pretpostavka. Saznavanje nije funkcija ega već je prirodni kvalitet uma, na isti način kao što je plamen vreo ili voda prirodno vlažna. Prirodna sposobnost uma je da zna. U većini slučajeva ego se umeša i preuzme saznavanje. Uzima kontrolu i poseže za vlasništvom, pokušavajući da prisvoji saznavanje. Zbog toga, možda izgleda da je svaki pojedinačni slučaj saznavanja saznavanje na način ega. U skoro 99 odsto slučajeva to je zapravo istina.
Umesto da jednostavno dozvoli da prvi trenutak percepcije bude onakav kakav jeste, ego želi da prisvoji ovo saznavanje, da bude glavni. Mogao bi da reaguje odbojnošću: “Ne želim da imam bilo kakav cvet ovde, namirisaće celu sobu. Hajde da ga se rešimo. Nemoj ga ni ostavljati na sto, baci ga van.” Ovaj način nije u potpunosti ljutnja. Više je osećaj nesviđanja, izvor iz koga bi ljutnja mogla da izraste. Ili, ako čovek zapravo ne želi da zna da li se radi o cvetu ili ne, već se jednostavno isključuje iz svega, onda se radi o rigidnosti ili gluposti. Ova tri otrova su neprestani pratioci ega.
Ego ne zna za umerenost. I on se ne zaustavlja na samo 20 procenata vlasništva nad iskustvima – on želi sve skroz do kraja. Za ego, ovaj način polaganja prava je beskonačan. Nema zaustavljanja. Kada bismo mogli samo da ostanemo sa jednostavnim znanjem bilo čega što se dešava, to bi bilo u redu. Nema problema sa takvim stavom. Ali ego nije srećan samo sa tim. On ide dalje, jedna misao, sledeća misao, treća misao: “Želim to. Kako ga mogu dobiti?” Onda želi da se uključi u sve više aktivnosti.
Rađa se navika, i ta navika može biti beskonačna. To je problem. Kada se navika ojačava time što se koristi uvek iznova, to je kao da gubimo svoju slobodu. Svaki trenutak opažanja izgleda da uključuje nehotičnu upetljanost. Možemo da se uplićemo celo vreme dok ne postanemo potpuno izgubljeni.
Primetio sam da su većina ljudi sa kojima se susrećem uplašeni sami od sebe. Često kažu nešto nalik ovome: “Dobro, možda mogu da izađem na kraj sa tim, možda i ne. Možda bi trebao da ga poslušam, a možda i ne. Možda ne mogu to da podnesem.” Sva ova sumnja, sva neodlučnost, vezana je za strah, strah da neće biti dovoljno dobri, dovoljno u stanju da to urade. “Ako uradim to, ako završim u toj situaciji, možda neću moći da je podnesem. Možda neću znati kako da se nosim sa tim, možda će to biti previše. Bolje da ne.” Postoji određena bojažljivost u tom strahu, i ovaj osećaj strave je način kako se zarobljavamo u nedostatak samopouzdanja. Jednom kada se ograničemo na ovaj zatvor bojažljivosti, ego će uzeti ključ, zatvoriti vrata, i staviti ključ u svoj džep. Mi postajemo zarobljenici ega.
Egu uvek treba podrška saznajnog kvaliteta, inače ego je ništa. Bez alata saznavanja, ne može ništa da uradi. Kada se bojite određenog posla, vi niste zapravo uplašeni samog posla, već ste uplašeni svojih emocija. Nikada ništa nije problematično u vezi obavljanja posla. Radi se o strahu da nećete moći da se nosite sa emocijama koje se javljaju tokom posla, emocija koje se provociraju samim uključenjem u određenu vrstu posla. Šta se dešava je da mi krivimo posao, jer nismo u stanju da se nosimo sa sopstvenim emocijama koje se javljaju tokom obavljanja posla. Ali iskreno, bez znanja kako da se nosimo sa svojim emocijama nije bitno kakav je to posao. Uvek ćemo imati to osećanje da nismo adekvatni, što stvara strah. A ovaj strah nas čini da ne želimo da uradimo ništa. Postajemo zatvoreni, odbijamo da se uključimo u bilo šta, što je iskrivljena forma
odricanja.
To nije odricanje u pravom Budističkom smislu. To je mali komadić odricanja. Ovakve okolnosti bi mogle da vas dovedu do pravog odricanja. Neki ljudi imaju toliko mnogo poteškoća da se nose sa emocijama, sa boli, da mogu da požele da nauče kako da reše svoj problem putem meditacionog treninga. To je dobro, nema ništa lošeg u želji da se reši problem kroz meditaciju.
Ako održavamo predstavu o sebi, to je kao da odvajamo sebe od drugih. Kao da se čovek drži grčevito za život, sa velikom brigom o sebi i sklanja sve ostalo od sebe. Sve se to zove prijanjanje uz ego. To nije isto kao kada se brinete o svom poslu sa željom da se pobrinete da je telo nahranjeno i u stanju da doživljava i percipira svet. Ovaj osnovni proces brige o sebi se ne naziva egom, ne uopšte.
Neki ljudi me pitaju, “Ako sam slobodan od ega, kako ću jesti, kako ću hodati, kako ću moći da uradim bilo šta?” Ali jelo ili hodanje ne znači nužno da postoji prijanjanje uz ego. Moglo bi da bude, ali ne znači da mora da bude. Prema Budizmu, moguće je funkcionisati i biti slobodan od egoističke vezanosti. Drugim rečima, kada telo treba da bude nahranjeno, nahranite ga, kada treba da se opere, operite ga. Ali kada se desi nešto nepoznato, to ne znači da treba da polažete pravo vlasništva nad tim, ili da ga načinite svojim problemom. Ako uvek to radite, ako sakupljate probleme kao da vam pripadaju, onda je veoma teško osećati se slobodnim u životu. Uvek sakupljate bagaž, nosite teret.
Tibetanska reč za ego bukvalno znači “vlasnik”, kao kada polažete pravo na nešto ili ste vezani vlasničkim odnosom za nešto. Ovo označava da je ego nešto ekstra što se dodaje u datoj situaciji. Tako možete razumeti ego ili sopstvo u Budističkom kontekstu. To ne znači da je biti slobodan od ega stanje kao kada ste se isključili, kao kada ste zatvorili sva vrata i prozore i kao da nema više doživljaja bilo čega. Da bismo razumeli realnost “nemanja vlasništva”, “nemanja sopstva”, treba da razumemo dva nivoa stvarnosti: prividni nivo i stvarni nivo, relativni nivo i apsolutni nivo. Zapravo, u konačnom smislu, mi ne posedujemo ništa, jer zapravo i ne postoje stvari koje možemo posedovati. Sve je nestalno i sve je lišeno bilo kakvog nezavisnog stvarnog postojanja. Ne postoje entiteti na koje bismo mogli da polažemo pravo kao na naše sopstvene. Ovo je veoma važna tačka gledišta.
I pored toga, prividni nivo stvarnosti se dešava zato što ne shvatamo kako stvari zapravo jesu, u apsolutnom smislu. Moramo da poštujemo i prividni nivo takođe, da bismo mogli da radimo sa stvarimo kako ih prividno doživljavamo.
Evo jednog primera. Recimo da vam je tata dao dovoljno novca da živite u hotelu tako da su svi računi plaćeni za ceo život bez obzira koliko dugo tamo ostali ili bez obzira šta jeli ili koliko trošili. Vi se preselite u hotel i ostanete tamo jedan ili dva meseca. Veoma je lepo, i puno uživate. Niste vlasnik hotela, ali vam je dozvoljeno da boravite tamo. I pored toga što niste vlasnik, vi poštujete hotel. Nešto u apartmanu može da se polomi ili da naprsne, ali to vas zapravo ne deprimira, jer u krajnjoj liniji, nije zapravo vaše. Ali vi primećujete kada se nešto polomi, i vodite računa da se popravi. Ne znači da treba da mislite: “Ovo nije moje, baš me briga, neka se slomi. Zapravo, mogu i malo da pomognem da se slomi!” i onda razbijete toalet i pokidate zavese.
To uopšte nije neophodno. Samo zato što ne posedujete hotel ne znači da treba da bude uništen. Ne morate da poremetite bilo šta. Kada delujete ovako, oba nivoa stvarnosti su prisutna.
Zbog toga što poštujete relativni nivo, pažljivi ste da se stvari ne polome. Takođe, kada se prebacite u drugu sobu, to ne znači da treba da ukradete nešto iz prethodne. Ne morate da radite na taj način. Ali zbog toga što nemate osećaj da ste vlasnik, zbog toga što nemate ego osećanja u svom odnosu prema sobi, ne brinete se previše ako se nešto polomi. To nije zapravo vaš problem iako se i dalje brinete o sobi i vodite računa da se stvari popravljaju. Ono što hoću ovde da naglasim je da je moguće živeti kao da živite u hotelu – na način koji je pun poštovanja ali ne podrazumeva dodatni stepen vlasništva. Vaš život je nalik hotelskoj sobi. Ne posedujete ga zauvek. Možete ga posedovati 60 ili 70 godina, ali to nije trajnja situacija. Vi tu boravite kao pošteni gost, pun poštovanja.
Dokle god podižemo zidove i barijere, sloboda u budističkom smislu se neće nikada desiti. Prijanjanje uz ego u Budističkom smislu se odnosi na način kako dodajemo nešto ekstra povrh svega, povrh onoga što je neophodno za funkcionisanje. Reč “ego” ovde nije ista kao moderna psihološka upotreba tog pojma. To nije kako se ego koristi u budističkom smislu. Vratite se na izvorni smisao te reče, koja znači samo “ja”. Treba da očistimo ovu reč pomalo, da izbacimo moderne konotacije. Ako zaista pogledate o čemu se radi, svaki put kada kažete “ja”, na šta se to “ja” odnosi? Radi se samo o ovom osećaju saznavanja – ne postoji ništa drugo što stoji iza toga. Šta zaista možete precizno da odredite?
Kada pogledate ovo “ja”, ili ego, nalazite da je ono um. Radi se o saznajnom kvalitetu kojeg nazivate “ja”. Osim ovog spoznajnog kvaliteta zapravo ne postoji “ja” koje može da se pronađe bilo gde. Ne možete da ukažete ni na šta drugo do li na ovaj spoznajni kvalitet. Kada se taj spoznajni kvalitet pogrešno protumači, daje mu se ime “ja”. Ako se protumači kao ono što zapravo jeste, onda se naziva inteligencijom.
Samsara je kao magična iluzija, magična jer naizgled postoji bez da zapravo postoji. Na primer, upravo sada čini se kao da je Tsoknyi Rinpoche ovde. Postoji neko sa tim imenom, koji radi svoju stvar, ali u isto vreme takođe je moguće da ne postoji nikakav entitet. A ipak on je ovde. Veoma je čudno, magično je. Kada bi zaista postojao stvarni, zaista postojeći Tsoknyi Rinpoche, onda taj Tsoknyi Rinpoche ne bi mogao da bude isečen na komadiće i pulverizovan bez obzira kavu vrstu mašinerije koristili.
Bez da zaista postoje, stvari se čine kao da postoje, i ova dva aspekta postojanja se javljaju u isto vreme. To je magični način na koji sve stvari postoje. Sve se dešava na ovaj magičan način. Dva glavna razloga za ovu magiju su ova dva kvaliteta: prazna suština i spoznajna priroda.
Zapravo, najveća krivica za ovu situaciju pada na praznu suštinu, zato što je malo previše popustljiva, malo previše dozvoljava da se sve dešava. Prazna suština ima u potpunosti stav nemešanja. Ne postoji ograničenje u vezi bilo čega. Ako stanje uma želi da bude zbunjeno i da sebe zavarava, slobodno je da to učini. Ako želi da bude prosvetljeno i da se manifestuje u budinim oblastima, jednako je slobodno da to učini.
Sve je dozvoljeno, potpuno slobodno. To je kvalitet prazne suštine. Ona malo previše dozvoljava. Zapravo, možda bi bilo bolje da postoje ograničenja, na primer “Hej, samo što nisi ušao u obmanu ovde. To nije dozvoljeno, zaustavi se momentalno!” Na nesreću, stvari ne funkcionišu na ovaj način. Sve je moguće, i obmana i prosvetljenje. Ovaj kvalitet beskonačnih mogućnosti je tačno ono što karakteriše tri oblasti samsare. Bilo šta može da se desi, sve je dozvoljeno.
Evo još jednog lošeg primera: U Americi, ljudima je dozvoljeno da poseduju oružje. Zašto? Da bi pokazali svoju sllobodu. Kada im ne bi bilo dozvoljeno, ne bi bili slobodni, ili barem tako se to obrazlaže. U Americi republikanci i demokrate se neprestano raspravljaju o tome da li ova sloboda posedovanja oružja treba da se dozvoli. Argument je sledeći: “Ako mi je zabranjeno da nosim oružje, onda moja osnovna američka sloboda i prava su ugroženi.” Zbog toga, kako stvari sada stoje sada, još uvek postoji pravo nošenja oružja u Americi. “Inače” kažu oni, “bili bi kao Singapur gde nam nije dozvoljeno ovo ili ono, sve je potpuno ograničeno. Odbijamo da budemo takvi. Želimo da držimo oružje ako i kada nam se hoće.”
Na isti način, uzmimo da postoji rasprava između prazne suštine i saznajne prirode. Prazna suština bi rekla saznajnoj prirodi: “Ako želiš da ideš u pakao, put je slobodan da doživiš kako je tamo. Ako želiš da budeš prosvetljen i da doživiš kako je to, slobodan si da to uradiš takođe. Sve je slobodno i otvoreno.” Na izvestan način nošenje oružja može da bude veliki problem: ljudi umiru. Ali sa druge strane, to pokazuje osnovnu slobodu. Kada ste u obmani, obmana je bolna, ali to takođe pokazuje da je vaša osnovna priroda sloboda.
Zbog toga što je vaša osnova sloboda, postoji mogućnost da budete u obmani, inače se to ne bi moglo desiti. To je otvorenost koja opisuje praznu suštinu. Zbog ove slobode mogu da se dešavaju svi naši doživljaju. Sebične emocije su slobodne da se dese, ali izvorna budnost je takođe slobodna da se desi.
Da damo još jedan primer koji su neki od vas već čuli: Jedan prostodušan čovek je došao na Tajms Skver u Njujorku. Bilo mu je rečeno da je prostor na Tajms Skveru veoma skup, tako da je on uzeo malu staklenu teglicu koju je nosio sa sobom, otvorio poklopac, i pustio malo prostora sa Tajms Skvera da uđe. Onda je zatvorio poklopac veoma čvrsto, obmotao dve vrećice oko bočice i smestio je u svoj kofer. Zatim je ušao u avion, preleteo Pacifik i vratio se nazad u Nepal, tamo gde prostor nije toliko skup. Sada, moje pitanje je: dok je leteo vazduhom iznad Pacifika, i kada je sleteo u Neptal, svo ovo vreme, šta je imao unutar teglice? Je li bio prostor sa Tajms Skvera? Da li je bio prostor iznad Pacifika, ili je bio prostor u Nepalu? To je pitanje za vas. Obratite pažnju, ja tu ne govorim o vazduhu sa Tajms Skvera, zagađenom vazduhu.
UČENIK: To je isti prostor.
RINPOČE: Kako je to moguće, kada je on leteo sedamnaest sati? Kako je moguće da bude isti prostor? Da bi bio isti, morali biste da ostanete na Tajms Skveru.
UČENIK: Nije imao ceo prostor, imao je samo mali komadić u boci.
RINPOČE: Neko drugi, molim.
UČENIK 2: Ostavio ga je u Njujorku?
UČENIK 3: Prebacio je prostor od Njujorka do Nepala i onda je otvorio bocu.
RINPOČE: Ali postojao je neki prostor, je li tako? Postojao je prostor koji nije otišao nigde. Zašto dajem ovaj primer? Jesam li poludeo? Da li postoji neka veza između prazne suštine i nešto prostora u Njujorku?
UČENIK: On prihvata sve.
PREVODILAC: Prostor u Njujorku?
UČENIK: Prostor prihvata, bilo da je u Njujorku ili u Nepalu. To je prostor.
RINPOČE: Onda zašto kažete da je to prostor Njujorka?
UČENIK: Navika.
RINPOČE: Pa kakva je veza između koncepata ovde? Prostor u Njujorku, Njujork i prostor.
UČENIK: Njujork i prostor, koja je veza?
RINPOČE: Ako je prostor samo prostor, onda apsolutno ne postoji nikakav razlog da se kaže: “Nemam dovoljno prostora, moja soba je premala.”
UČENIK: Zato što Njujork ima veoma široke navike uma, razmišljanje da je prostor centar je ograničavajuće, i to je slično našem dualističkom umu, ali prostor je kao esenca uma, nekonceptualan ili prazan, znate, sposoban da saznaje.
RINPOČE: Problem je u stvari Njujork, ne prostor.
UČENIK: Tačno.
RINPOČE: Moramo da uradimo nešto po pitanju Njujorka. Tavanica i pod ovde, gore i dole. Ovi koncepti “gore” i “dole”, zašto se oni koriste? Radi čega? Zašto govorimo o prostoru kao da ima gornji i donji deo? Zašto?
UČENIK: Jer ne bi mogli komunicirati.
RINPOĆE: Zašto ne?
UČENIK: Ne bismo bili u stanju da govorimo, da saznajemo, da gledamo, da znamo gore i dole.
RINPOČE: Znači samo radi komunikacije. Onda nije zapravo istina da postoji gornji i donji deo prostora.
UČENIK: U redu, da.
RINPOČE: Pa ako nešto nije istina, zašto govoriti o tome?
UČENIK: Zato što smo u obmani.
RINPOČE: Vrlo dobro.
UČENIK: Rinpoče ima sobe gore.
RINPOČE: Ja takođe imam sobu i dole.
UČENIK: Postoji gore i dole, ali samo relativno govoreći.
RINPOČE: Postoje gore i dole, ali ne zapravo, a ipak postoje. Zašto? Na šta misliš kada kažeš relativno? Šta je izvor svih relativnih koncepata? One su bazirane na jednom centru koji je ovde i zove se “ja”. Sve je definisano na osnovu toga, na osnovu ovoga “ja”. Na osnovu toga proizilazi mišljenje da sam “Ja ovde upravo sada, i zbog toga sam morao biti juče, i da ću biti kasnije, sutra,” i tako dalje. Izgleda kao da je tako, i zato izgleda da sve uzimamo kao da je stvarno. Ono što ne postoji izgleda kao da postoji. Da li razumete ovo? To je kao da počnete da pravite kuću. Počinjate na jednom mestu, onda vezujete uže i počinjete da označavate obod građevine. Ali morate da prikucate klin za koji je vezano uže na nekom mestu da biste to mogli da uradite. Ne može uže da visi u vazduhu. Zar nije tako?
Na isti način, originalni kočić za samsaru, ono na osnovu čega se sve meri je “ja” ovde i sada. To nije “ja” iz prošlosti ili budućnosti, već “ja” iz trenutka u trenutak, upravo sada osećajući da ja jesam. Sve se meri odatle. Iznad mene, sa desne strane mene, sa moje leve strane, i tako dalje. Ono je u sadašnjosti. Ali ako pogledamo u tu sadašnjost, šta je to? Ne nalazimo ništa.
Sadašnjost je zapravo stanje bez ega. Dobro bismo trebali da razmislimo da bismo razumeli na pravilan način, inače možemo imati osećanje da je sve ovo besmisleno: “Ovo je sve tako čudno, koji je smisao toga?” Izgleda kao da se sve raspada. Čudno se osećamo, neudobno. Treba da nastavimo sa vežbama da bismo produbili ovo stanje i načinili ga iskustvom, tako da naša vezanost za stvari kao da su stvarne i naše prijanjanje uz ego kao da je nešto što stvarno postoji upravo počinje da se potpuno rastače.
Ali tik pre no što se rastoči, ego počinje da izbacuje još zagađenja. Opet pokreće svoje snage. U tom trenutku, čovek se oseća uplašeno: “Hej, ovo je previše.” Ljudi se uplaše osećanja da se sve raspada. Zapravo stvari se zapravo ne raspadaju. Radi se o tome da se javlja osećaj bezvremenosti, nadilaženja vremena, što može da se čini strašnim.
Iskustvo samsare se zasniva na trenutnoj misli “ja sam”. Sve zapravo mora da se dovede u sadašnji trenutak. Dok radite Budističku praksu, dovedite sve, šta god da je, sa svih pravaca, u sadašnji trenutak, i onda, pustite sadašnjost. Tada vreme nestaje.
Bezvremenost u Budizmu ima veze sa rastakanjem konceptualnog uma, sa napuštanjem koncepata. U trenutku kada pustite koncepte, vi ste već u stanju bezvremenosti. Prema Budističkom pogledu na svet, na milijarde svetova postoji istovremeno, ne samo ovaj svet; takođe život nije postao na nekoj posebnoj planeti. “Život” se ovde posmatra u smislu uma. Um nije počeo ni u jednom pojedinačnom trenutku. Zapravo, mi kažemo da ne postoji nikakav redosled što se tiče postanka materije i uma. Više se radi o istovremenoj pojavi, ako želite da pričamo o pojavi. Ali, ne radi se o tome da je prvo nastala materija, i da se um pojavio iz materije u nekom kasnijem vremenu. Definitivno nije tako. Često koristimo analogiju sna. Možete reći da je svet sna nastao simultano sa procesom sanjanja. I u ovom svetu sna postoji čovek pod imenom Ajnštajn koji je počeo da se pita, “Odakle je sve ovo došlo?”. “Hajde da razmislim”, pita se ova osoba u snu. “Prvo, postojao je svet čvrstog kamena, ili materije. Onda polako, polako počinje život, i onda dolazi um.” Ali u stvarnosti, ne postoji garancija da je ovaj san istinit. Zapravo, nema nikakve garancije. Sve je stanje obmane od samog početka. Na isti način postoji ono što nazivamo bezvremenim vremenom, što nije nužno ono što nazivamo prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Bez bezvremenog vremena, ništa ne bi moglo da se razvija. Ovaj bezvremeni kvalitet, kao prostor sa Tajms Skvera za koga smo mislili da možemo ga ga premestimo sa jednog mesta na drugo, je prožimajuća prostornost koja je već tu, nezavisno.
Ne možemo da stavimo prst na prostor, to nije nešto što se prvo dešava, ostaje na nekom posebnom mestu, i onda nestaje. Mi samo dozvoljavamo našoj individualnoj saznajnoj prirodi da jednostavno bude nedeljiva od te prostornosti, i prepoznajemo da su stvari takve. To je bezvremenost rigpe, osnovna dimenzija rigpe. Razumete?
UČENIK: Ne razumem da ne postoji sadašnji trenutak. Teško mi je da to razumem.
RINPOČE: Ono što se naziva sadašnjim trenutkom nije stvarno sadašnjost, zato što samo delić sekunde nakon što smo ga nazvali sadašnjim trenutkom, već se pretvara u nešto zastarelo. Nije sadašnjost, taj trenutak nije više svež. Zapravo, nakon samo dva delića sekunde nakon što smo ga označili, već je star i van je upotrebe. Još jedna stvar je ta da se radi samo o projekciji, i jedan sekund nakon projekcije, više se ne radi o sadašnjosti, ona je već zastarela. Tako da ono što se dešava je zastareo, zastareo, zastareo, zastareo trenutak. U stvarnoj sadašnjosti, zapravo, ne možete naći ništa sadašnjije i ništa svežije od otvorenosti prostora koji niti se javlja niti prestaje da postoji. Nikada ne
zastareva zato što nije konkretna stvar koja može da izađe iz upotrebe.
Kada diskutujemo o stvarnom sadašnjem trenutku, to može biti samo rigpa, prostornost rigpe, a ne projekcija misli koje označavaju nešto “sadašnjim trenutkom”. Oznaka “sadašnji trenutak” nikada ne može biti sadašnjost. Ona je već zastarela. Na primer, ako pokušate da definišete jednu sekundu, jedan trenutak, možete lako da ga podelite na 60 ili 100 delova. Koji od ovih delova predstavlja sadašnjost? Možete ići i dalje i dalje. Zbog toga nije moguće doći do “sadašnjosti” osim ako ne izmislite svoju sopstvenu oznaku. Ne možete je pronaći, ona ne postoji. Jedina prava sadašnjost je praznina. Ne postoji druga mogućnost.
UČENIK: Izgleda mi da čim pokušamo da razmišljamo o sadašnjem trenutku, ili stavimo bilo koju misao na njega, ili čak ga doživimo, on je već u prošlosti, koliko razumem. Ipak, samo zato što ne možemo da razmišljamo o njemu ili ukažemo
na njega, to ne znači da on ne postoji. Postoji puno stvari o kojima ne možemo razmišljati a one ipak postoje.
PREVODILAC: Zar to ne zvuči kao preokrenuti dokaz?
UČENIK: Ne pokušavam da nađem dokaz. Samo kažem da ne razumem. Ako ne možemo da ukažemo na njega, ako on postaje sve manji i manji sve do beskonačno malih delića vremena, to ne znači da sadašnji trenutak ne postoji.
RINPOČE: Onda nema šta da se radi, zar ne? U pokušajima da se odredi kako nešto postoji, možemo ili da razmišljamo o njemu i da ga razlažemo, ili možemo da ga posmatramo direktno. Pokušaji da se uspostavi egzistencija nečega van ove dve opcije postaju veoma problematični za verifikaciju. Ali ako postoji nešto odvojeno od vašeg znanja, pitanje je očigledno: kako to znate?
Prema budističkoj filozofiji, nemoguće je dokazati postojanje bilo kog fenomena van saznajnog uma. Kada bi postojalo bilo šta za čega bi moglo da se kaže da postoji van vašeg znanja o tome, onda bi to značilo da bi taj objekat imao nezavisno postojanje. Bio bi potpuno nezavisan od saznajnog uma. To bi značilo da ne postoji veza, odnos ili povezanost između vašeg uma i objekta. Kada bi to bio slučaj, onda bi um mogao da postane prosvetljen ali objekat bi se i dalje nalazio negde tamo. To bi značilo da sveukupnost u vašem iskustvu nikada ne bi bila prosvetljena, da biste vi bili prosvetljeni ali da bi tamo negde još uvek postojao neki nepoznati ostatak koji bi visio okolo. U takvom slučaju, bilo bi veoma uputno da li je moguće postići potpuno prosvetljenje.
Na isti način, govoreći o vremenu, možemo da vežbamo meditaciju, ali ako se stvarno, konkretno vreme još uvek nalazi negde na nekom drugom mestu, nezavisno od nas, onda nailazimo na isti problem. Hajde da upotrebimo primer stanja sna u kome sveukupnost fenomena sna ne postoji na bilo koji drugi mogući način osim unutar uma sanjača. Kada prosečna osoba sanja, prazna prostornost se ignoriše ali se saznajni kvalitet, kvalitet iskustva, uzima kao da je stvaran i čvrst. Na taj način se javlja konfuzija u stanju sna.
Recimo da se unutar sna nalazi 15 slonova. 14 od njih su samo fenomeni sna, ali je petnaesti stvaran, čvrst slon koji postoji van vašeg sna. Kada bi ovo stvarno bila istina, onda ne bi bilo bitno koliko jako pokušavate da se probudite iz tog sna. Mogli biste da oslobodite 14 od 15 slonova, ali jedan bi i dalje ostao, ogroman slon unutar vaše male sobe. Ono što pokušavam da kažem da se to sigurno ne bi desilo, da ni petnasti slon ne bi bio tamo takođe. Ovo može biti teška tema. Zapravo i nije toliko teška, ali može tako da izgleda. Ovde može postojati dilema: “Da li ja to sanjam ili ta stvar dolazi u moj san? Jesam li ja u njegovom snu ili on u mom?” Neki duhovni sistemi tvrde da smo svi mi figure u nečijem snu, u snu “velikog badže”. Da li bi to moglo biti istinito? Budistička
filozofija kaže da se fenomeni snova odvijaju zbog karme: to su karmički fenomeni.
Postoje dve vrste karmičkih fenomena: individualni i zajednički. Zajednički karmički fenomeni su vidljivi i doživljavaju se od strane svih bića, dok su individualni skriveni od ostalih i doživljava ih samo data osoba. Postoji toliko toga što možemo da doživimo individualno ali drugi ne mogu, i obratno. Mi smo kao ljudi koji se sreću u snu. U tom smislu mi smo svi rođeni unutar iste vrste grupnog sna. Mi sanjamo grupno. U isto vreme, dešava se i individualno sanjanje.
Samo zato što se san jedne osobe završio, to ne znači da san drugih osoba prestaje. Individualno sanjanje i grupno sanjanje se dešavaju u isto vreme. Čak i ako se probudimo, druge osobe i dalje sanjaju. Ovo je jedna bitna osnova za samilost. Ko si ti da remetiš snove drugih ljudi? Moraš da poštuješ njihove snove. U potpunosti poštovati ih znači biti samilostan. Ne poštovati ih i nemati empatiju za snoove drugih ljudi, jer očigledno oni samo sanjaju, znači zastraniti u duhovnu taštinu, što je sigurno pogrešan put. Mnogi pratičari sebe navedu na taj iskrivljeni put. Postoji šest glavnih tipova grupne karme ili grupnog sanjanja: paklena bića, gladni duhovi, životinje, ljudi, polubogovi i bogovi. Prema učenju Budizma, paklene oblasti ne postoje zapravo, ali sa druge
strane one sigurno postoje. Šta se podrazumeva pod tvrđenjem da pakao ne postoji zapravo? To znači da ne možemo nigde naći stvarni pakao odvojen od karmičkih fenomena u umu svesnih bića. Ne postoji arhitekta ili inženjer koji je konstruisao pakao.
Hajde da pretpostavimo da sva svesna bića postanu prosvetljena u isto vreme. Da li će Gospodar Smrti i njegove pristalice u paklu sada ostati bez posla? Da li samo sede tamo i čekaju, ili da li će se penzionisati i otići negde na drugo mesto? Ovo ilustruje međusobnu povezanost svih vrsta fenomena. Tako stoje stvari kada se stvari razvijaju, i kada opstoje. Na kraju bilo kog iskustva, međusobna povezanost čini da kada se nešto završi, cela stvar više ne postoji, samo se rastače. Nije kao da sada Gospodar Smrti stoji u paklenim oblastima nezaposlen i brine o tome gde će ići nakon penzije. Nije tako uopšte. Kada se međusobna povezanost svega potroši, cela unutrašnja postavka više nepostoji, jednostavno je tako. Gde odlazi tama kada se sunce podigne ujutru? U kom pravcu beži?
Odakle dolazi tama kada sunce nestane? Pakao je nalik tome. Uslov pojave sunčevog svetla čini da nema više tame, a odsustvo sunčeve svetlosti dozvoljava da se javi tama. Slično, paklene oblasti zavise od pomračenih iskustava svesnih bića. Ako nema više pomračenih iskustava svesnih bića, nema viša paklenih oblasti. Budističko tvrđenje da ne postoji pakao znači da ne postoji trajni konkretan pakao. To takođe znači da ne postoji osoba koja je napravila pakao. Kreator paklenih oblasti su jednostavno individualna karmička iskustva svesnih bića. Nije kao da je neko pristigao na scenu sa građevinskom operativom i onda počne da greje da bi izgradio paklenu oblast.
Ovo je zapravo izuzetno važna stvar. Recimo da sam ja upravo umro. Vrsta grupnog sanjanja kojoj ću se sada priključiti – bilo da se radi o paklenoj grupi ili grupi gladnih duhova ili nebeskih bića – je u potpunosti zavisna od karmičkih fenomena koje sam napravio ranije. Poguran u tom pravcu od strane karme, priključujem se jednoj od šest grupa. Jednom kada se to desi, karma počinje da sazreva. Počinjem da doživljavam tu vrstu pejzaža, i u tom trenutku, čak i ako promenim svoj um i počnem da mislim “Ne želim da budem ovde više”, biće veoma teško promeniti san. Zašto? Zato što on sazreva, dešava se. Pre no što se to desi, pre no što karma počne da sazreva, može možda postojati izbor ako imamo sposobnost biranja.
Bez razumevanja ove važne stvari, možete ostati u nedoumici šta ove oblasti zapravo predstavljaju. Zavisno ishodište i karmička iskustva su veoma bitni za stvarnost onoga što mi jesmo, i ova dva aspekta su međusobno povezana. Nadam se da ste na osnovu ova dva principa u stanju da razumete celu sliku Budističkih učenja. Bez toga možete doći na radionicu Tsoknyi Rinpoche-a, čuti neka učenja o osnovi, putu i ostvarenju i onda pokušati da se osećate kao da su svi karmički fenomeni izbačeni. Vi se hvatate za jedan komad učenja, kao da hvatata vađru za središnji deo i ignorišete njen vrh i dno. Onda kasnije, kada se uznemirite u svom životu i kada on ne bude baš prijatan, možete pomisliti, “Trebao bih da iskoristim učenje Velikog Savršenstva sada da bi se osećao bolje.” Kada to uradite, osećate se bolje: “Moj problem nije stvarno tako velik. Zar nije
on rekao da je sve kao san, iluzija? Mislim da ću pokušati da praktikujem pogled sada da bih se osećao bolje, da ne bih osećao krivicu. Okej, sve je kao san, kao iluzija.” Ako tako primenjujete Dzokčen učenje to je u redu što se mene tiče. Ako postoji samo jedan mali plamičak koristi za jedno svesno biće, onda je to vredno, ja sam srećan. Ali samo koristiti Dzokćen učenje s vremena na vreme u svom svakodnevnom životu da biste se osećali dobro kada se ne osećate previše dobro je parcijalno rešenje.
To može da reši vaše neposredne dnevne probleme, ali sledećeg dana biće tu drugi problem. Zbog toga, dobro je imati širu sliku, širi pogled i perspektivu. Na Tibetu, u prošlosti, ljudi su bili veoma neobrazovani, ali su razumeli određene važne stvari veoma dobro. Imali su skoro previše intelektualnog razumevanja sa vremena na vreme, dovoljno da to postane problem. Budistička tradicija uči da pravi uvid zahteva zaslužan stav, ili jednostavno zasluge, i obezbeđuje određene načine da se te zasluge steknu. Tako da su se ljudi upuštali u sticanje puno zasluga, i u određenim trenutcima praksa stvaranja zasluga je mogla jednostavno da se pretvori u kulturni sistem.
Moramo da razumemo da obmanjujuće iskustvo, sanjanje, ima dva aspekta: grupnu karmu i individualnu karmu. Evolucija karmičkih fenomena je vezana za načine kako se karma stvara, bilo negativna ili pozitivna. Negativna karma se zaustavlja putem sticanja zasluga. To je način kako čitava ta stvar radi. Naš krajnji cilj, zbog toga, treba da bude da promenimo obmanjujuće doživljaje, a ne da eliminišemo sam doživljaj. Nikada se nećemo moći osloboditi samog doživljaja, ali možemo promeniti obmanjujuće doživljaje u neobmanjujuće. Budine oblasti su takođe jedna vrsta čistih iskustava. Zapravo, Budine oblasti nisu načinjene od strane neke pojedinačne osobe. One nisu stvorene. Možemo čuti da je čista zemlja Sukhavati nastala putem ranijih aspiracija Bude Amitabe (Amitabha), ali to nije potpuno tačno. Jednom kada se čovek pridruži “prosvetljenoj” grupi, javlja se određeno iskustvo. Možete ostatati unutar njega, to je moguće.
UČENIK: Rinpoče, da li bste mogli reći nešto o razlici između imati preferencu za nešto i ego prijanjanja? Koristeći vaš primer hotela, koja je razlika između imati preferencu da se boravi u sunčanoj sobi i biti vezan za nju? Ili zaista koja je razlika između želeti nešto i imati preference za nečim, kao ljudsko biće.
RINPOČE:
Iako nije toliko izraženo, imanje preference za nečim i dalje pripada ego prijanjanju. Još uvek uzimamo za ozbiljno pet agregata kao da pripadaju nekome, to jest meni. Jednom kada u potpunosti realizujemo da su pet agregata po svojoj prirodi prazni, nećemo biti više podložni žudnji koja se javlja zajedno sa našim izborom jedne situacije umesto neke druge. To znači da je sve potpuno oslobođeno. Zato, zbog ovog oslobađanja kroz realizaciju praznine, nema više osećaja o tome da je jedna situacija bolja za mene nego neka druga. I celo to pitanje o preferenciji se više ne javlja. Sve je oslobođeno. Ipak, dokle god čovek nije dosegao ovaj uvid, treba da poštuje relativnu stvarnost, relativnu istinu – a to je odgovornost da se brine da njegovo telo bude nahranjeno, dobro obučeno, čisto, i tako dalje. Naravno da se radi o ego prijanjanju, jer dokle god se brinem o njemu ono je i dalje moje, na suptilnom nivou. Radi se o poštovanju relativne stvarnosti. Zaista nemate izbora, zbog toga što imate pet agregata, oni i dalje postoje. Zato, treba da se pobrinete o njima, ali ne preteranom brigom.
Recimo da sanjate čoveka koji ide na vas sa puškom. Sprema se da vas upuca, i osećate strah u vezi sa ishodom šta će biti kada vas metci pogode, jel da? Tako da pokušava da izbegnete metke, čak i ako se pucnjava ne dešava zapravo. I zbog toga što ste uspeli da izbegnete metke, vaš strah u snu nestaje. Kada se brinete o relativnoj stvarnosti, to je nalik ovom snu. Izgleda neophodno da se to uradi, da se čovek pobrine o svojoj relativnoj situaciji, zbog toga što nismo u potpunosti shvatili da su pet agregata samo magični šou. Još uvek u potpunosti nismo realizovali ovo znanje. Moramo da poštujem oba nivoa relativni i apsolutni, prividni i stvarni – i mi bismo svakako trebali da razumemo stvarni nivo. Da nam neko ne da poruku da su pet agregata magična iluzija, mi to možda
ne bismo nikada realizovali. U isto vreme, moramo pooštovati iluziju do određenog stepena. Recimo da vam neko za vreme sna kaže, “O, ti samo sanjaš. Nije stvarno.” Jednom kada razumete da se radi samo o snu, prestaćete da budete uplašeni čak i ako vas neko upuca. Zar to nije tako?
Ova dva nivoa, relativni i apsolutni, su veoma važni. Najbolje razumevanje je, naravno, realizovati da je sve ovo nesuštestveno i nalik magičnoj iluziji. Sve dok ne realizujemo to, moramo da poštujemo naš nedostatak realizacije i da se pobrinemo da se krećemo prema toj realizaciji.
Ako ne svhatimo važnost ova dva nivoa istine, to može da dovede praktičara Darme da postane malo divlji. Intelektualno čovek može da razume “Ništa nije stvarno, ništa nije bitno. Ovo sve je nesuštestveno, tako da ja neću da vodim računa ni o čemu.” Postajete neozbiljni i neinhibirani. Drugi ekstrem je ekstrem obične osobe koja misli da je sve u potpunosti stvarno i čvrsto i uhvaćena je u tome, postaje zarobljenik tog verovanja. To su dva ekstrema: praktičar je u opasnosti da potane neobazriv u vezi bilo čega, dok obična osoba je u opasnosti da postane previše ozbiljna i cepidlaka. Trebali biste da znate koje je stanje između ova dva stanja, da znate njihovu ravnotežu. Još jednom naglašavamo da je bitno razumeti oba nivoa istine.
Sve je kao magična iluziija. Treba da razumemo ova dva nivoa: prividni i stvarni. Kao duhovni praktičari trebali bismo da pristupamo svemu veoma tačno, veoma fino, sve dok ne postignemo nivo Drukpa Kunlek-a. Mnogi od vas znaju priču o Tibetanskom joginu, Drukpi Kunlek-u. Na prvi pogled, izgledalo je kao da je sve što radi potpuno ludo, kao da je lud. Ali ako pogledate pobliže, sve što je uradio je bilo podučavanje, i na koga god je uticao ili dotakao na svoj otkačeni način, taj čovek je postao njegov učenik. A sami učenici nisu poludeli. Kada je Drukpa Kunlek video da bi neko stvarno mogao da poludi, on se ne bi ponašao tako prema toj osobi. Ali kada bi neko postao njegov učenik, onda bi ga podučavao na propisani način: prvo uvodna učenja, onda ngondro, i na kraju ostatak puta.
UČENIK: Rinpoče, zainteresovalo me je to što ste govorili, i možda bismo mogli da čujemo malo više o tome, o tome kako strah dovodi do iskrivljenog odricanja. Mi imamo ovu zapadnu ideju mešanja Darme i terapije, i pokušavamo da se iscelimo na bilo koji način. Sa jedne strane možda uvećavamo svoju patnju, pokušavamo da iscelimo svoje iluzije, svoj ego. Pa kakva je razlika i kako da stvarno iskoristimo patnju da bismo napredovali?
RINPOČE: Moj iskreni pogled na tu stvar je da morate znati par ključnih tačaka Budizma, posebno Vađrajana Budizma. Trebali biste razumeti da je sve deo praznine i da šta god da posmatrate to predstavlja iluziju. Kada kažem iluzija, ne mislim da je to loše. Kažem kako stvari stoje. Ako razumete da su svi fenomeni iluzija, onda su oni već omekšani. Prijanjanje uz njih je već 20 ili 30 procenata manje. Problem je to što obično ne mislite na taj način kada ste suočeni sa poteškoćama. Verujete da van, i unutra, sve ima neku vrstu apsolutnog entiteta – da problem postoji i da vi takođe postojite. To postaje veoma čvrsta ideja. Da bi ovo preokrenuo, Budizam podučava na samom početku da se sve javlja iz praznine, kao san ili iluzija. To ne znači da je sve loše, nemojte da se uznemiravate. Jednostavno priznajte da je iluzija u suštini iluzija, i onda budite srećni jer poznajete prirodu svojih fenomena, svog života.
Tibetanska reč za postojanje bukvalno znači “mogućnost”. Svakakve stvari se mogu desiti u vašem umu. Nemojte se hvatati za ono što se dešava. Naučite ključne tačke da biste mogli da se nosite sa svakim vidom iskustva. O tome se radi kada govorimo o pogledu i vežbama. Amerika, na primer, je prosperitetna zemlja. Ima puno posla za svakoga, hrana je obilna, stanovanje je dobro, i ljudi iz ostalih zemalja kao što su Indija ili Indonezija žude da odu tamo. Jednom kada odu, osećaju se kao da su stigli u budine oblasti. Njihov posao može biti loš i slabo plaćen, ali su veoma srećni što je njihova porodica uspela. Sada pogledajte same Amerikance. Jedan on pet uzima lekove protiv depresije. Video sam taj podatak u novinama pre neki dan. Mnogi ljude pate u Americi, i to ne od gladi. To nije patnja kao kada nemate posao. To je mentalna patnja, koja često dolazi zbog sopstvene neodgovornosti, zbog sopstvenog iskustva. Toliko mnogo boli se stvara kada dozvoljavamo da se izgubimo u onome što se dešava. Projektujemo neku misao, onda sledeća misao veruje prethodnoj misli. Projektuju se i treća i četvrta i peta misao. Do tada, prva misao je već postala stvarnost, a onda deseta misao veruje da je peta misao oduvek bila stvarnost. I tako dalje, sa još više misli i još više potvrđivanja. Na taj način se iluzija nastavlja.
Najpre se iluzija stvara u našem umu, onda druga misao uzima da je ta iluzija istinita, i stvari nastavljaju na sličan način. Moguće je sedeti petnaest ili dvadeset minuta i verovati da je ono o čemu razmišljamo stvarno. Ključna poruka Budizma je da se čitava ta stvar jednostavno sastoji od koncepata stvorenih našim sopstvenim umom. Ono što nazivamo “svet”, “vreme”, “mesto” i tako dalje, su samo mentalno stvoreni koncepti. Nestalnost mode je još jedan dokaz da je čitava ova stvar iluzija. Ono što je bilo u modi pre deset godina se danas ismeva. Ono za šta čovek vezuje da je stvarnost nikada nije fiksna stvar. Naše emocije su takve. Imamo tendenciju da verujemo stvarima koje dolaze u naš um kao da su stvarne. Umesto toga, moramo da steknemo sigurnost da je sama priroda svega ovoga praznina.
Kako možemo da to uradimo? Treba da razlikujemo dva aspekta: dualistički um, “Sem” na tibetanskom i suština uma. Prema učenjima Dzokćena, pod pogledom podrazumevamo suštinu uma koja je slobodna od konceptualnog stava. Pogled nije dualistički um. Dualistički um je kada naša pažnja biva uhvaćena od strane objekta kojeg posmatramo i ne uspeva da prepozna svoju sopstvenu prirodu. Kaže se da sve dok smo uhvaćeni unutar dualističkog uma, konfuzija preuzima glavnu reč i samsara se nastavlja. Možete reći da je samsara magična predstava dualističkog uma. Sa druge strane, kaže se da je čisto iskustvo, na primer budine oblasti Akanishtha i ostale budine oblasti, magična predstava suštine uma. Objasniću više o umu i suštini uma kasnije.
Neki učitelji podučavaju da su i samsara i nirvana magične predstave uma, na taj način što magična predstava dualističkog uma uključuje celu samsaru, dok magična prestava suštine uma (njegov prirodni izraz) uključuje sve kaje (kayas) i mudrosti, sve budine oblasti itd. Dualistički um je pun nedostataka i obilja grešaka. Sve dok je čovek uhvaćen u tome, nema postojanosti, pošto je dualistički um nestalan. Čovek se oseća kao pero koje biva oduvano od strane uragana. Nema mira, samo je patnja prisutna. Urođena nestabilnost dualističkog uma je osnova celokupne patnje. Zašto je to tako? Zato što je dualistički um nestvaran i bez sadržaja, kao pena ili mehur na vodi. On istog časa bude prevladan onim što se dešava, kakve god da su okolnosti. On je nalik gladnom psu lutalici na ulicama Nepala. Ako mu bacite nešto da jede, odmah će se dati u trk. Ovaj primer ne važi za Ameriku, gde su psi dobro uhranjeni! Dualistički um je kao gladni nepalski ulični pas. Uvek oseća “Moram da jedem, moram da pijem, moram da se pobrinem, da kontrolišem stvari.” I uvek biva uhvaćen u datom trenutku, bez obzira šta se dešava. Gladni pas može ponekad ugristi svog vlasnika. Još gore, kada umire od gladi može čak pokušati da pojede samog sebe. Ako damo na volji navikama konceptualnog uma, mogu se desiti razne vrste strašnih stvari.
Ovo su negativne karakteristike dualističkog uma. Funkcija dualističkog uma je da neprestano poseže za objektima. On obraća pažnju na nešto, onda na nešto drugo, treće, i tako dalje – uvek posežući za nečim drugim i time se udaljava sve više od svoje sopstvene prirode. Način prijanjanja dualističkog uma je pun nade, sa stavom čežnje, želje da se nešto dobije, neki objekat, i onda uz pokušaje da se nekako uvek iznova dohvati ta stvar. Ali pošto su svi objekti nestalni i po svojoj prirodi bez sadržaja, u konačnom nema ništa za šta bi čovek mogao da se uhvati. Zbog toga dualistički um uvek završava sa gubitkom, razočaran na neki način i bez saznanja kako da se vrati nazad k sebi. Čovek završava u potpunosti kao beskućnik.
Ganjati, ganjati, ganjati na ovaj način, juriti za novim i novim objektima, pre ili kasnije čovek otkriva da je uzaludno ganjati objekte. Tu ne postoji ništa što bi se moglo dobiti. Mi učimo da je sam stav jurnjave za nečim besmislenim takođe uzaludan. U tom trenutku čovek shvata da je na gubitku, kao izgubljeno dete bez majke. Zbog toga pesme učitelja često izražavaju sažaljenje za ovaj mentalni sklop.
Um je nestalan a objekti zavodljivi, kaže se. Buda nam je rekao da ne podležemo uticaju objekata. Nemojte juriti za nekim objektom, onda za drugim, trećim. Ta potraga nije vaš pravi dom, vaša prava majka. Okolnosti su ti koje vode ovu uzaludnu potragu i utiču na nju. Kada god je nešto neprijatno, čovek biva uznemiren. Ako je nešto prijatno, čovek biva uhvaćen u to. Kroz ovaj niz događaja mi postajemo veoma nestabilni, veoma nepostojani. Ponekad je opsesija tako intenzivna da čovek može da izgubi svoj sopstveni život. Ovaj način postojanja stvara neverovatnu anksioznost. Čovek oseća strah, brigu, izgubljenost, oseća da ga se ne voli: “Niko me ne voli, niko se ne brine o meni.” Ovaj usamljenički mentalni sklop se javlja zbog nestabilnosti, zbog toga što smo vođeni objektima, zbog toga što smo preosetljivi na pogrešan način.
Umesto ove neumorne jurnjave, trebali bismo da napravimo pauzu.