GLAVNI KURS
Osnova, Put, Ostvarenje
Iako sam detaljno obrazložio temu osnove, puta i ostvarenja u knjizi “Bezbrižno Dostojanstvo”, kratko ću je rezimirati ovde. Postoje različiti načini kako možete objasniti šta znači osnova, ali jednostavno rečeno, osnova je prirodno stanje uma. Možete je nazvati prirodom stvari. To je osnovno stanje koje poseduje izvesne kvalitete i već se nalazi unutar vas. Ovi kvaliteti su prisutni kao seme ili potencijal upravo sada. Zbog toga što je osnova prisutna, možemo primeniti put i praktikovanjem puta, realizovati ostvarenje. Razumeti osnovu znači razumeti ono što je u osnovi prisutno u nama samima. Kako razumemo našu osnovu, naš temelj, i kako razumemo koji su kvaliteti potencijalno prisutni tu, postajemo sposobni da realizujemo te kvalitete praktikovanjem metoda. Ali ako nam nije jasna naša priroda, onda je veoma teško realizovati je ili razlikovati kada grešimo a kada ne grešimo u vezi nje.
Evo jedne ilustracije o osnovi, putu i ostvarenju. Recimo da je komad belog papira osnova. Put, koji predstavlja fazu obmane ili konfuzije, je kao kada pokrijemo beli papir žutim papirom. Ostvarenje je ono što se dešava kada se žuti papir skloni, otkrivajući osnovu, beli papir. Osnova je postala ostvarenje.
Kada govorimo o osnovi, mi govorimo o belom papiru, našem osnovnom stanju. Put znači period za vreme kog smo u obmani. Put je kao kada objašnjavamo zašto postoji žuti papir, i kako možemo da ga otklonimo. Kada bi žuti papir bio identičan belom, što znači nedeljiv od belog – kada bi osnova i put bili nedeljivi – tada ne bi bilo svrhe praktikovati Darmu. Kada bi to bilo istina, primenjivati pogled, vežbati meditaciju, i ponašati se na određeni način za vreme faze puta bilo bi bespredmetno. Sav napor koji ulažemo u održavanje meditacione poze, bol u leđima, suvo grlo, bol u očima, sve bi to bilo besmisleno. To bi bilo kao da pokušavamo da operemo gomilu uglja sa ciljem da poprimi belu boju. Bez obzira koliko sapuna i vode koristite, ne pomaže, ugalj nikada neće postati beo.
Zbog toga, kada bi naša osnovna priroda bila obmana i neznanje, i kada bi zaista postojao stvarni individualni ego identitet, onda ne bi postojao nikakav razlog za duhovnu praksu. Mogli bismo da se odreknemo praktikavanja puta, da pijemo pivo ili vino, i da uživamo! Idite na plažu i uradite sve što možete da pronađete neko zadovoljstvo u ovom svetu. To jest, pod predpostavkom da je ovaj svet prijatno mesto i da mi stvarno možemo da uživamo u njemu. Kada bismo nekako mogli da to uradimo, onda bi sve bilo u redu. Ali, u pokušajima da nađemo zadovoljstvo u svetu, mi pokušavamo da organizujemo objekte koje nalazimo birajući ih da nam donose prijatnost. Čim iskustvo koje donosi zadovoljstvo prestane, pokušavamo da pronađemo drugo, i onda treće. Sve se pretvara u naviku. Uvek nam je potreban objekat koji posmatramo da bismo sebe, posmatrača, načinili srećnim. Postajemo uslovljeni. Neki ljudi provode ceo svoj život na ovaj način.
Neko drugi, malo inteligentniji, misli: “Kakva je svrha neprestanog ganjanja jedne stvari za drugom? Postajem zavistan od potrebe da imam nešto što bi me načinilo srećnim. Na ovaj način sam izgubio svoju slobodu. Mora da postoji bolji način, nešto dublje od ovoga. Moram da ga pronađem.” Nakon što je istražio šta se stvarno dešava, ta osoba otkriva da zadovoljstvo i bol zapravo ne zavise od objekta. Oni zavise od potrage, od uspeha ili neuspeha da se pronađe objekat koji će ispuniti potrebu. Ova vrsta osobe postaje zainteresovana da pronađe drugi način postojanja i traži duhovni put. Ali, takođe je moguće da se navikne na šablon – bilo da je objekat previše zavodljiv ili navika previše usađena – u toj meri da čovek neprestano biva odvučen i nemoćan je da se odupre tome, uvek iznova. Zbog toga nastavlja da pati. Tako, čovek propušta priliku za ličnom slobodom. Um postaje toliko ekstrovertiran da gubi pojam o svom domu.
Ova vrsta konfuzije je nalik jednoj niski načinjenoj od konceptualnih trenutaka koji pokrivaju čovekovu osnovnu prirodu. Moramo da vidimo da li se naša zbunjenost oko našeg osnovnog stanja može raščistiti. Da li se nered može očistiti ili ne? Da li je naša osnovna priroda kao ugalj, koji bez obzira na količinu pranja nikada ne može postati beo? Ili je kao zlato koje ima nešto nečistoća na površini koje mogu da se otklone određenim procesom i da se onda otkrije prava priroda čistog zlata? Naša osnovna priroda je zapravo kao zlato. Zbunjenost nas sprečava da dođemo do prepoznavanja našeg osnovnog stanja, i ova zbunjenost je privremena. Može da se očisti.
Naša osnova, naše osnovno stanje, koje je kao izvor, izvor koji predstavlja osnovu iz koje se sve javlja. Ona ima tri kvaliteta: prazna je, svesna je, i predstavlja nedeljivo jedinstvo. Praznina je reč koja se smatra veoma važnom u Budizmu. A drugi kvalitet, “svesnost”, što predstavlja sposnobnost “saznavanja”, je takođe od neobične važnosti. Treći kvalitet znači da su prva dva kvaliteta u nedeljivom jedinstvu, i on je takođe veoma važan. Molim vas da upamtite ove reči.
Naša osnova je prazna. U ovom kontekstu, šta se podrazumeva pod praznom osnovom? Prazna je u smislu da nije permanentna a nije ni ništavna. Biti “permanentan” znači biti nepromenjiv, a “ništavan” znači da se nikada ništa nije desilo, da ništa čak nije ni tu. Naša osnova nije ni jedno ni drugo. Ona je prazna i zbog toga što je prazna, moguće joj je da bude svesna. Kada naše osnovno stanje ne bi bilo prazno, ne bi bilo moguće da bude svesno, ne bi moglo da spoznaje, jer bi osnova bila zaglavljena, bilo u nečemu permanentnom, bilo niučemu uopšte.
Ovaj prazni kvalitet je kao majka svega, zbog toga što omogućava da se stvari odvijaju. Ali ovaj kvalitet praznine nije konkretan, materijalni entitet. Niti je permanentan niti je ništavan. Upravo zbog ove praznine svi vi ste u mogućnosti da budete danas ovde na ovom svetu. I upravo zbog ove praznine sam ja u stanju da budem ovde. Zbog praznine, možete reći da Lerab Ling postoji. Zbog ove praznine, sunce i mesec i sve drugo u univerzumu može da se razvija. I takođe zbog ove praznine mogu da se doživljavaju stanja bez obmane, što je oblast svih buda, kao i stanja obmane, to jest, različiti vidovi postojanja šest klasa svesnih bića.
Kada bi naša osnovna priroda zaista bila ništa, bilo bi nemoguće da se bilo šta desi. Kada bi osnovna priroda bila permanentna, ne bi postojala promena, bila bi takva zauvek ili ako bi se išta i desilo, bilo bi zamrznuto istog časa i nikada se ne bi moglo preobratiti u nešto drugo.
Kada bi osnovno stanje bilo permanentno, bili biste zaista zaglavljeni. Koji god stav bi vaš um uspeo da zauzme, koji god pokret bi vaša noga napravila, vi biste jednostavno ostali u tom stanju zauvek. Sama činjenica da smo ovde, da doživljavamo, je dokaz da naša priroda – ono što u osnovi jesmo – nije ni permanentna niti je ništavna. Kada bismo bili permanentni, ne bismo niti mogli da dođemo na ovaj svet. A očigledno nismo ni ništavni, pogledajte možemo da vidimo jedni druge. Zato naša osnovna priroda priroda nije niti stalnosti niti ništavnosti. Ovo je smisao praznine u kontekstu osnove. Zbog praznine postoji iskustvo. Na osnovu praznine, odvijaju se iskustva u svom zavisnom ishodištu. Zbog ovog iskustva se odvija sve – naša okolina, telo, i čulni objekti.
Ovo isto može da se kaže na neznatno drugačiji način. Naše osnovno stanje ima tri kvaliteta: prazna suština, spoznajna priroda, i neograničen kapacitet. Prvi je da je prazna sama po sebi. Drugi je da po svojoj prirodi ima kvalitet svesnosti, sposobnost saznavanja. Treći nam govori kako deluje, da nije zatvorena i da nije ograničena. Drugi kvalitet, spoznajna priroda, je naš prirodan način saznavanja – saznavanje koje je u isto vreme prazno po svojoj suštini. Ova dva kvaliteta, biti prazan i biti svestan, su nedeljivi. Ova nedeljivost je nešto kao prostor koji se nalazi svuda oko nas upravo sada ovog popodneva. Prostor je prožet svetlošću sunca, i ova sunčeva svetlost ne može da se odvoji od samog prostora. Lucidnost i prostor ne mogu se odvojiti u dva odvojena entiteta. Svetlost i prostor su nedeljivi, predstavljaju jedinstvo.
Spoznajna priroda uma se odnosi na spoznajni kvalitet prazne suštine. Drugim rečima, dokle god da prazna suština obuhvata, saznajna priroda se prostire jednako daleko, bez centra, bez ivica, bez kraja ili granice u bilo kom pravcu. Šta god da prazna suština prožima, saznajna priroda je nedeljiva od toga. Sama činjenica da je nemoguće razdvojiti prazninu i saznatljivost u dva posebna različita entiteta znači da su oni nedeljivo jedinstvo. Oni su nedeljivi. Ova nedeljivost je treći kvalitet, neograničen kapacitet.
Moramo da prepoznamo ova tri kvaliteta, da ih priznamo. U trenutku prepoznavanja, konceptualni um je skoro nestao. Konceptualni um ne može da shvati činjenicu da prazna suština nadilazi nastajanje, prebivanje ili nestajanje i da saznajna priroda takođe nadilazi nastajanje, prebivanje ili nestajanje. Konceptualni um mora da se preda. Ego ne može da se nosi sa neutemeljenošću osnove. Jednostavno ne može da se suoči sa tim. Preplavljen, on jednostavno mora da se preda. U ovakvoj vrsti gašenja, ego ne može
više da se takmiči. Prazna suština uvek pobeđuje.
Superiornost Dzokčen učenja u poređenju sa drugim tačkama gledišta se ne sastoji samo u prepoznavanju prazne suštine ili samo u prepoznavanju saznajne prirode. To nije dovoljno dobro da bi bilo pogled Dzokčena. Moramo da prepoznamo nedeljivi identitet suštine, prirode i kapaciteta na takav način koji je potpuno slobodan od bilo kakvog prijanjanja za koncept praznine i bilo kakve vezanosti za koncept svesnosti te praznine. To se zove prepoznavanje rigpe. Kada je ovo prepoznavanje potpuno slobodno od bilo kakvog konceptualnog stava – kada je potpuno čisto i autentično – onda se kaže da je jednako gledanju lica hiljadu buda, jer je stanje rigpe samo po sebi pravi buda.
Ova suština uma nije nešto novo čime moramo da se pozabavimo. Mi prepoznajemo svoju suštinu kao već prisutnu, nešto što već imamo. Kada bi to bila nova stvar koju treba da postignemo sredstvima duhovnog puta, onda bi svaki pokušaj da je postignemo
postao veštački čin, nešto veštački stvoreno korišćenjem promišljenog napora. Takva praksa nikada ne bi mogla biti nazvana “održavanje prirodnog stanja”. Takođe, kada bismo nekako postigli stanje koje nije ranije postojalo, koje postoji samo nakon toga, to stanje postaje nešto stvoreno, proizvod nečega. Zbog toga bi takvo stanje bilo nestalno. Tačka gledišta da je ostvarenje nešto što se postiže, a ne nešto što se otkrivan, nešto što je već prisutno u osnovi, je nekorektna i pogrešna na mnoge načine.
Da ponovimo, moramo prepoznati osnovu kao praznu suštinu, saznajnu prirodu, i neograničeni kapacitet. Mi to činimo dok smo na putu. Za vreme praktikovanja puta, ne praktikujemo nikakvu novu osnovu. Moramo da prihvatimo da ono što se prepoznaje kao suštinu uma je osnova koja je već prisutna. Praktikovanje puta je stvar prepoznavanja osnove koja je već tu, umesto proizvodnje nečega novog. Da bi se olakšalo ovo potreban je neki metod. Najpre ćemo morati da upoznamo metod a kasnije ćemo morati da ga se oslobodimo.
Nedeljivost ova tri kvaliteta – praznine, svesnosti i njihovog nedeljivog jedinstva – znači da oni nisu ograničeni da budu samo jedna ili druga stvar. Oni su u potpunosti neograničeni. Kada se ova tri kvaliteta ne prepoznaju u svojoj stvarnosti – što znači kada se ne prepozna ono što je stvarno, kakvi su oni u stvarnosti – onda se oni pogrešno pojme kao nešto drugo. Putem našeg prijanjanja uz pojmove, prazna suština se pogrešno tumači kao telo. Saznajna priroda, ono što nam omogućava komunikaciju značenja, se pogrešno tumači kao govor. A njihovo nedeljivo jedinstvo, neograničen kapacitet, se pogrešno tumači kao dualistički um.
Ovo je teška tema, a razlog za poteškoću u razumevanju leži u činjenici da se radi o entitetu koji nije vidljiv. On je skriven, a teško je razumeti nešto skriveno. Ali i pored teškoće, dobro je bar pokušati razumeti. Ne bismo trebali da odustanemo od pokušaja samo zato što nam nešto izgleda teško, misleći “Ne razumem to, zato i nije neophodno da ga razumem.” Kada pređemo na trening, na stvarni doživljaj, onda se javlja određena veza između opisa osnove i našeg iskustva. U tom trenutku mi možemo da shvatimo šta je šta – zvono zazvoni i mi kažemo “O da, tako stvari stoje.” To je razlog zašto treba prethodno dobiti neku ideju o osnovi.
Naša osnova je prazna po svojoj suštini i svesna po svojoj prirodi, a ova dva kvaliteta su neodvojiva jedan od drugog. Ipak, mi ih pogrešno shvatamo kao da su telo, govor i um. Molim vas da razumete da suština, priroda i kapacitet nisu sami po sebi razlog ovog pogrešnog shvatanja. Umesto toga, razlog je nemogućnost prepoznavanja osnove onakvu kakva ona jeste. Ukratko, dešava se konfuzija. Kofuzija znači nemogućnost prepoznavanja onoga što jeste kako jeste, i zato ga opažamo kao nešto drugo.
Prazan kvalitet nudi slobodu da budemo ili zbunjeni ili slobodni od zbunjenosti. On sadrži obe mogućnosti. Zbunjenost se dešava putem saznajnog kvaliteta. Bezgrešan čisti kvalitet kaja (kayas), mudrosti, budinih oblasti (buddhaftelds) i tako dalje, svi oni dolaze kroz saznajni kvalitet. A zbunjujuća iskustva, obmanjujuće percepcije šest klasa svesnih bića, takođe dolaze kroz saznajni kvalitet. Zašto se to dešava? Zašto se javljaju obmanjujuća iskustva? Zbog naše nemogućnosti da prepoznamo da su praznina i iskustvo nedeljivi. Kada god se desi neko iskustvo, mi ne uspevamom da prepoznamno da je ono neodvojivo od praznine. Umesto toga, mi prijanjamo uz njega kao da je čvrsto, i to činimo u tolikoj meri da ne dozvoljavamo da iskustva budu viđena kao izraz ili prikaz same praznine.
Suština stvari je da svi mi imamo kapacitet da budemo bude. Mi imamo osnovnu stvar, da tako kažemo, koja je suština, priroda i kapacitet, i time imamo tu mogućnost uvek pri ruci. Ali zbog neuspeha da prepoznamo ovu realnost, javlja se zbunjenost; javlja se kvalitet zbunjenosti i obmane. I to sprečava čoveka da se prosvetli. Ova zbunjenost sakriva osnovu, i zato je “faza puta” “faza zbunjenosti”. Kada uspemo da otklonimo zbunjenost, kada se zbunjenost očisti, onda smo prosvetljeni. Ako posmatramo tri faze, osnovu, put, i ostvarenje, trenutno smo u fazi puta.
Treba da razumete prirodu bude kao nešto što nadilazi bilo permanentnost bilo nestalnost. Naš problem kao ljudska bića je taj što naš konceptualni stav odbija da prihvati da postoji bilo šta što prkosi tim dvema kategorijama. Izgleda neprihvatljivo racionalnom umu, koji sve vidi bilo kao stalno ili kao nestalno. Osobina zaluđenosti je takva da šta god da doživljavate, kada ispitate šta je to što doživljavate u stvarnosti, nikada ga ne pronađete; sve je u osnovi neuhvatljivo. Iako ništa nije moguće pronaći, mi i dalje sve doživljavamo kao da je stvarno. To je način života u obmani. Kada “naš svet” ne bi bio obmana, onda bismo uvek mogli da pronađemo svaku datu stvar kada ispitujemo šta je to što opažamo na inteligentan način. Jer tada bismo je opazili korektno u samom početku. Pošto to nije slučaj, možemo zaključiti da smo u obmani.
Postoji toliko mnogo problema za koje nemamo odgovor, za koje ne postoji odgovor koji bi mogao da se pronađe. To je još jedan nagoveštaj obmane. Postoji toliko mnogo pitanja na koje čak ni naučnici ne mogu dati odgovor. Bez obzira koliko učeni naučnici bili, oni ostaju bez odgovora. Kada bi na sve bilo moguće odgovoriti, onda oni prvenstveno ne bi ni bili u zabludi.
Kada istražujemo odakle dolaze naše percepcije, ne možemo da nađemo bilo kakav stvaran izvor. Oni su samo pejzaž koji se odvija zbog konfuzije, isto kao scene sna. Nemojte se brinuti za to; ne treba da budete u depresiji zbog toga. Neki ljudi istog časa postanu depresivni kada čuju da je sve kao njihov san iz prošle noći. A zapravo, razotkrivanje prave situacije je zapravo nešto oko čega se treba radovati.
“Sva ova magična predstava iluzije je nestvarna, ali ja, posmatrač, ja sam stvaran.” Ovaj stav ne pomaže takođe; on samo pojačava našu patnju. Mnogo je bolje razmišljati na sledeći način: “Isto kao što je sve što se posmatra iluzorno, tako sam i ja, posmatrač iluzije, takođe iluzija.” Tsoknyi Rinpoche samo izgleda da sedi ovde pravo ispred vas, ali ako stvarno istražite ono što zovemo Tsoknyi Rinpoche, ne bi postojao takav entitet za pronaći.
Nemoguće ih pronaći kada ih tražimo, a ipak stvari su naizgled tu: to je definicija iluzije. Kao fatamorgana na autoputu po toplom danu. Izgleda kao da ima vode ispred vas, vozite se prema njoj i očekujete da prođete kroz nju, ali je nikada ne dotaknete. Iluzija je nalik tome. Iako ne postoji “ja”, izgleda kao da postoji “ja”; Iako nema ega, nema vlasnika, izgleda kao da ga ima. Sve je to magični šou. Mogli biste da kažete da je naše stanje iluzije kao Holivudski film. Dvočasovni film može da pokaže celokupni život neke osobe, ali u stvarnosti, radi se samo o nizu individualnih slika koje su spojene zajedno. Na isti način, trenutci verovanja da postoji “ja” iako ga nema, i trenutci verovanja da postoji vlasnik iako ga nema, su slepljeni zajedno, sličica po sličicu, da tako kažemo. Ovi delovi sačinjavaju jedan fascinantan i naizgled kompletan film.
Idemo u kino, sedimo i gledamo ekran, i film proizvodi sve te različite emocije. Gledajući film, mi gledamo nešto što je tu ali zapravo nije tu. Izgleda kao da je nešto tamo, ali zapravo nije. Izgleda kao da postoji nešto što se može opaziti, ali ako bolje pogledamo, ne postoji uopšte ništa. To ne važi samo za Holivudske filmove; naš sopstveni “životni film” je takav.
Filmovi su veoma dobra analogija za to kako se ceo spektakl života sastavlja od isečaka obmanjujućih momenata, stvarajući iluziju da je naš život život kontinuiteta. U stvarnosti, on je kao film. Mogli bismo da život smatramo dramom, magičnom predstavom. Vi ste jedan od glumaca u toj drami, saučesnik. Kada zauzmete stav da je sve, uključujući i vas samog, prikaz magične iluzije, to onda znači da niste zapravo uhvaćeni u tu iluziju. U suprotnom, ako ne uspete da prepoznate da su stvari zapravo takve, vi onda uzimate da je film stvarnost i zbog toga patite, i pored toga što se radi samo o filmu.
Naša celokupna životna situacija je takva. Nije stvarna, ali u isto vreme, mi je ne vidimo uvek takvom. Moramo da prepoznamo ovaj nedostatak znanja, ovaj nedostatak razumevanja o tome kako stvari zapravo jesu, i onda da se pozabavimo njima. Da bismo došli do tog razumevanja, neophodno je vežbati; moramo trenirati da ne bismo bili u obmani, da bismo našli put van iluzije na sistematski način.
Situacija u kojoj se nalazimo ima dve strane, dva ugla. Mi donekle prepoznajemo da je sve iluzija, kao film čiji smo deo. U isto vreme, mi to znanje nismo zapravo realizovali celo ovo vreme. Nije dovoljno stvoriti koncept “sve je iluzija” jer bivamo uhvaćeni u iluziju svako malo. Filmske kasete su već snimljene; one se emituju na ekranu našeg života. Mi ne možemo da negiramo da se to dešava, ali možemo da radimo sa tim i da postupno postanemo sve manje i manje obmanuti.
Da bismo se nosili sa stanem konfuzije, potrebne su tri stvari: pogled, meditacija, i držanje. Uz pomoć njih, konfuzija se dovodi bliže u naše iskustvo; dovodi se u stvarni život i nije više samo priča. Do sada, ona je bila više kao pričanje priče o tome šta se dešava. Šta je priča naše osnove? Ako postoji konfuzija, zašto se ona javila, šta se dešava?
Kada gledate film, tu izgleda kao da postoji neka svrha; vi se zabavljate. Postoje i određene vrste filmova gde nakon što se on završi vi izađete i slobodni ste od njega. Postoji film koji prikazuje istu staru temu rođenja, starosti, bolesti, smrti, ljubavi, nasilja i slično. Ali to nije najbolja vrsta filma. Postoji i druga vrsta filma, film budihin oblasti, gde ne mora da ga napustite. Ali to nije film u kome smo upravo sada.
Mogli biste reći da postoji šest filmova za šest vrsta bića. Naš bioskop u ljudskoj oblasti prikazuje film koji se zove Rođenje, Starost, Bolest, i Smrt. Gladni duhovi gledaju film gde su veoma žedni i gladni, ili imaju stomake toliko velike i vratove toliko tanke da im je problem da se kreću okolo.
Svaki film ima svog producenta i režisera. Ime režisera je Grupna Karma. On upošljava sve glumce koji pripadaju istom filmu, donosi ih na jedno mesto. Ovaj režiser je veoma pametan: on ne meša učesnike iz različitih filmova. Ljudi ne glume u paklenim filmovima, a paklena bića se ne pojavljuju u ljudskim filmovima. Najbolje rešenje bi bilo ubiti režisera, zato što onda ne bi bio napravljen nikakav film. Ako niste dovoljno pametni da to uradite, vi ćete samo pokušavati da uništite ekran, bioskop gde se prikazuje film. Ali ako ne uhvatite producenta ili tim režisera, onda će oni samo da se prebace i pripremiće se da snime drugi film na drugom mestu.
Ako stvarno želite da izađete iz samsare, iz bioskopa, treba da se oslobodite onoga što kontroliše režisera, a to je Karma. Karma je producent, Gospodin Neznanje. Sponzor režisera je Gospodin Neznanje. Režiser može imati veštinu, ali bez novca, podrške, ne može napraviti film. Neznanje je producent.
Ima li pitanja?
UČENIK: Vaš naslov za ovaj film je “Rođenje, Starost, Bolest, i Smrt.” Zvuči kao horor firlm. Ja ne želim da ostanem da ga gledam. Ali možda se radi o drugom filmu. Možda je to istorijski film, o istoriji našeg univerzuma. Možda je
to interesantan film sa neke tačke gledišta. Kako znamo da li je film vezan za patnju? Da li je to sve što postoji?
RINPOČE: To je tačno, film zavisi od posmatrača. Vi birate svoj sopstveni kanal, zar ne? Takođe postoje mnogi načini gledanja. Možete gledati kao da gledate samo iluziju. Ili možete gledati tako što ste lično uvučeni i zaista uhvaćeni u iluziji. Obe su mogućnosti moguće, i ja ću to objasniti sada.
Suprotnost ovoga je film “Budina Priča”. Bio je veoma uspešan scenario. Ličnost u tom filmu je počela da shvata: “Hej, šta se dešava ovde? Nastaviti na ovaj normalan način donosi samo bol. Postoji razlog zašto se to dešava, zašto na kraju uvek postane bolno. Moguće je to zaustaviti, postoji izlaz. A način da se to zaustavi je stvoriti prave uzroke.”
Definitivno postiji način da ovaj život dovede do druge vrste filma. Buda je to otkrio. On je to uradio gledajući i glumeći u filmu “Rođenje, Starost, Bolest, i Smrt”. Otkrio je Četiri Plemenite Istine. Zato molim vaj upravo sada, dok glumite u svojim sopstvenim filmovima, iskoristite Budin scenario. Imitirajte Budu. Priznajte da postoji patnja. Odreknite se uzroka patnje. Praktikujte put i ostvarite prestanak patnje.