MOTIVACIJA
Da li će naša praksa Darme napredovati u pravom smeru zavisi od našeg stava, naše namere. Motivacija je ekstremno važna: od nje zavisi da li ćemo opstati ili propasti, i to je tačno ne samo u duhovnom radu već u bilo čemu što smo naumili da uradimo. Zato, u Budističkoj praksi je od najveće važnosti da neprestano ispravljamo i poboljšavamo svoj stav.
Stav koji treba da gajimo je stav prožet bodičitom. Ovaj prosvetljeni stav ima dva aspekta. Prvi aspekt je poriv da pročistimo svoju negativnost: “Želim da se oslobodim svih mana, svih ego orijentisanih emocija kao što su vezanost, agresija, glupost, i ostale.” Drugi aspekt je iskrena želja da se donese dobrobit svim bićima: “Nakon što se oslobodim svih negativnih emocija, doneću dobrobit svim čulnim bićima. Ja ću svako čulno biće dovesti u stanje potpunog prosvetljenja.”
Ovaj samilosni stav bodičite trebao bi da okružuje nas same kao i ostale ljude. Imamo potpuno pravo da osećamo samilost prema samima sebi. U običnom stanju uma mi smo bespomoćno nadvladani sebičnim emocijama; nedostaje nam sloboda da ostanemo netaknuti kada ove emocije okupiraju naš um. Oduvani osećanjima vezanosti, besa, zatvorenosti uma, i tako dalje, mi gubimo kontrolu, i u tom procesu patimo veoma mnogo. U takvom stanju, u nemogućnosti smo da pomognemo sebi, a kamo li drugima. Moramo da se odnosimo prema našoj sopstvenoj patnji na samilosan i uravnotežen način, primenjujući samilost prema sebi na isti način kao što to činimo prema
drugima. Da bismo pomogli drugima, prvo moramo pomoći sebi, a onda ćemo biti u stanju da dalje proširimo svoje napore. Ali, ne bismo smeli da se zaglavimo u pomaganju samo sebi. Naša samilost mora da obgrli i sva druga bića takođe, tako da jednom kada se oslobodimo negativnih emocija, samilost može da nas pokrene da pomažemo svim čulnim bićima.
U ovoj fazi naše prakse, u redu je ako su naši pokušaji da doživimo stav bodičite pomalo
veštački. Zato što nismo nužno razmišljali na ovaj način ranije, moramo namerno da pomerimo ili prilagodimo našu nameru ovim novim stavom. Ova vrsta petljanja sa našim sopstvenim stavom je zapravo neophodna. Možda nismo još uvek savršene bodisatve, ali trebalo bismo da delujemo kao da već jesmo. Treba da nabacimo auru bodisatve, isto kao što stavljamo masku koja čini da izgledamo kao da smo neko drugi. Prava, autentična bodičita se javlja samo kao prirodni izražaj realizacije Budističkog pogleda. Pre no što doživimo ovo spontano i u potpunosti, potrebno je svesno pokušati da se pokrenemo u tom pravcu. Iako možemo osećati da su naši napori pomalo izveštačeni u ovom trenutku, to je savršeno u redu, pod uslovom naravno da je ovo dobra i neophodna vrsta lukavstva.
Potrebu poboljšanja svoga stava, korigovanje motivacije, nije posebno teško razumeti, niti je toliko teško zapravo uraditi. Iako je to jednostavno, ne znači da bismo trebali
da umanjujemo važnost motivacije. U ovom trenutku, trebali bismo da neprestano gajimo stav bodisatve. To je veoma važno. Gledati sa nipodaštavanjem kao na inferiornu ili nevažnu praksu ozbiljno nas odvaja od stvarnog napredovanja u duhovnoj praksi. Zato uvek iznova u svim situacijama pokušajte da motivišete sebe uz pomoć bodičite što bolje možete.
Na Tibetu postoji puno stoke: puno krava, ovaca, jakova. Koža ovih životinja treba da se
obradi da bi bila korisna; mora da se omekša specijalnim procesom. Jednom kada se
obradi, postaje fleksibilna i može se koristiti na razne načine: za religiozne artefakte, da bi se povezale određene ponude na oltaru, kao i za razne svrhe u domaćinstvu. Ali prvo mora da se pripremi na pravi način: treba da se omekša, da se načini fleksibilnom. Ako se ostavi kako jeste, očvršćava i postaje potpuno kruta; onda nije ništa do li komad životinjske kože sa kojom ne možete ništa uraditi. Isto je i sa stavom ljudskog bića. Moramo da omekšamo svoja srca, i za to je potreban nameran napor. Moramo da sebe načinimo nežnim, miroljubivim, fleksibilnim, i pitomim, umesto da smo nedisciplinovani, rigidni, tvrdoglavi egocentrici.
Ovo omekšavanje srca je esencijalno za celokupni napredak, a ne samo u smislu duhovne prakse. U svemu što radimo, treba da imamo fleksibilan stav otvorenog uma. Na početku, ovaj čin poboljšanja našeg stava je definitivno veštački. Mi namerno pokušavamo da budemo bodisatva, da imamo stav samilosti da želimo da pomognemo svim svesnim bićima. Ovaj svesni napor je bitan jer može da nas iskreno omekša iz dubine našeg bića. Ako ne gajimo ovaj stav, naš rigidno preokupiran okvir uma čini nemogućim rast istinjskog pogleda krajnje bodičite. To je kao da sadite semena u zamrznuti komad leda na vrhu Mont Everesta – seme neće nikada porasti, samo će se smrznuti. Kada ste, sa druge strane, bodičitom ugrejali svoj karakter, vaše srce je kao plodno tlo koje je toplo i vlažno. Pošto je spremnost tu, kada god se zasadi pogled samosaznatljive budnosti, istinjski pogled Dzokćena koji je krajnja bodičita,
on raste spontano. Zapravo, apsolutno ništa ne može zaustaviti njen rast u ovako prijemčivom okruženju! Zbog toga je tako važno da stalno vežbamo bodičitu, od samog početka.
Reč “Darma”, u kontekstu ove knjige, znači metod. Darma je metod prevazilaženja iluzije unutar našeg sopstvenog bića, u našem sopstvenom umu – način za biti potpuno slobodan od negativnih emocija koje gajimo i širimo, a u isto vreme to je i način realizacije naše originalne budnosti koja je prisutna u nama. Postoji deset različitih konotacija reči “Darma”, ali u ovom kontekstu mi govorimo o dve vrste: Darma izjava i Darma realizacije. Darma izjava je ono što čujete za vreme predavanja učitelja. Unutar Darme izjava su uključene Budine reči, Tipiṭake, kao i komentari na Budine reči načinjeni od strane mnogih učenih i ostvarenih majstora Indije i Tibeta.
Slušajući objašnjenja koja su sastavni deo Darme izjava, i putem primene tih metoda, nešto se rađa u našem sopstvenom iskustvu. Ovaj uvid se naziva Darma realizacije i uključuje prepoznavanje sopstvene prirode uma. Da bismo pristupili ovoj drugoj vrsti Darme, da bismo je primenili, potrebna nam je pravilna motivacija. Još jednom, ova pravilna motivacija je želja da se čovek oslobodi od negativnih emocija i da sva bića dovede do oslobođenja. Apsolutno moramo imati taj stav, ili će naša duhovna praksa biti iskrivljena u potragu za ličnim profitom.
U osnovi postoje tri vrste negativnih emocija: privrženost, agresija, i zatvorenost uma. Naravno, ove tri emocije mogu dalje da se razlikuju na finije i finije nivoe detalja, sve do 84000 različitih vrsta negativnih emocija. Ali glavne tri, kao i sva njihova pomoćna klasifikacija, su ukorenjene u neznanju, u osnovnom neznanju. To su negativne emocije od kojih se trebamo osloboditi, a njihov glavni koren je neznanje. Neko može da pomisli, “Pristupiću vežbama Darme zato štoje moj ego malo uznemiren. Moj ego nije veoma inteligentan, nije baš u stanju da uspe. Dolazim ovde da vežbam da bi poboljšao svoj ego.” Ovaj stav nije duhovan.
Evo još jedan stav: “Moj ego radi tako naporno. Moram da se pobrinem o njemu. Moram da se opuštam. Dolazim ovde da vežbam i da se opustim, tako da će moj ego postati zdraviji i moći ću da radim svoj posao.” Ovaj stav je u redu, ali samo u redu. Samo je jedna kap veoma male motivacije. Možemo zapravo imati mnogo širu perspektivu. Dokle god gajimo i ponavljamo negativene emocije vezanosti, ljutnje, rigidnosti, ponosa, i ljubomore, one će nastaviti da nam prave probleme, a načiniće i da drugi ljudi imaju problem da budu uz nas. Moramo da ih se oslobodimo. Moramo da imamo ovaj stav: “Moram biti slobodan od ovih emocija.”
Kada napustite ovu radionicu u Gomde-u, želim da odeteć kući razgolićeni. Možete da zamislite da ste ostavili svoje negativne emocije ovde kao donaciju! Iskreno, to je svrha ovakvog mesta. Nije ispravno otići na duhovnu radionicu ili slušati učenje sa stavom, “Ja moram da odem tamo da bi dobio nešto; Ja moram da postignem nešto.” Umesto toga imajte ovaj stav: “Ja praktikujem duhovni put da bih izgubio nešto, da bih se oslobdio svoje vezanosti, svoje ljutnje, svoje rigidnosti, svoje taštine, svoje kompetitivne ljubomore.”
Sledeće, želeo bih da sugerišem da praktikujete tako da ste opušteni tokom celog procesa.
Postupno proširite taj stav lakoće da bi on obuhvatio sve više i više. Jednom kada se oslobodite svih ovih uznemirujućih emocija i kada ste postali razgolićeni, to nije kao da sada možete da odahnete i da sve shvatite olako. To nije dovoljno. Možete probuditi osećaj odgovornosti za sva ostala čulna bića koji su u istom onakvom stanju u kojem ste vi bili, mučeni negativnim emocijama. Možete početi da im pomažete, prvo jednoj osobi, onda dvema, trima osobama i na kraju svim čulnim bićima.
U suprotnom, ono što je Gampopa rekao može da se obistini: Ako ne praktikujete Darmu na ispravan način,ona može postati razlog ponovnog rođenja u nižim oblastima. To se može desiti mnogim ljudima. Zapravo, dešava se češće među starim praktičarima nego među početnicima.
Neko može da se odnosi prema Darmi kao prema vrsti leka protiv uznemirenosti i konfuzije. Ovo naravno nije prava svrha duhovne prakse. U takvoj situaciji, vi radite neku vežbu dok se ne smirite, i onda ostavljate je po strani i zaboravljate na nju. Sledeći put kada se uznemirite, uradite malo više od te vežbe da biste se ponovo osećali dobro. Naravno, ponovna uspostava čovekove ravnoteže na ovaj način je jedan od manjih ciljeva prakse, ali nije pravi cilj. Ovo je način upotrebe Darme kao kada bi bila neka vrsta terapije. Možete naravno da odaberete to da radite, ali ne mislim da ćete se prosvetliti.
Osećate se malo nesrećni, uradite nešto Darme, postanete srećni. Osećate se malo uznemireni, onda se osećate fino, a onda opet nesrećno. Ako nastavite na ovaj način, imajući samo ovaj veoma kratkoročan pogled u svom umu, onda nema napretka. “Prošle noći nisam spavao — moj um je bio uznemiren, a pas je lajao u susedstvu. Sada je moj um malo zbrda zdola, tako da mi treba jedna sesija da ga izlečim. U redu, ovoga jutra ću meditirati.”
Nemojte praktikovati na ovaj način. Praksa Darme nije osmišljena samo da vas načini da se osećate bolje. Ceo smisao duhovne prakse je da se čovek oslobodi kroz realizaciju i takođe da oslobodi druge kroz kapacitet samilosti. Praktikovanje da bi se čovek osećao bolje samo vraća čoveka na isti nivo — čovek nikada ne čini pravi progres. Na kraju života, čovek se oseća dobro do kraja svoje poslednje sesije i onda to je to — ništa se ne dešava iza toga. Sa ovim stavom da se osećamo dobro, što postaje jedna vrsta Budizma koja se širi na zapadu, mogli bismo da vidimo ogroman nedostatak prosvetljenih majstora u budućnosti. Oni će postati ugrožena vrsta.
Molim vas da razumete da je potraga za “osećati se bolje” samsarički cilj. To je potpuno
svetovna potraga koja pozajmljuje od Darme i koristi sve njene specijalne metode da bi
naštimovala ego i pretvorila ga u pogodan entitet sa kim se da raditi. Definicija
svetovnog cilja je pokušati da čovek postigne nešto za samoga sebe koristeći okvir uma koji je usmeren ka cilju “tako da bi se ja osećao dobro.” Možemo koristiti duhovnu praksu da bismo ovo postigli, a jedan dobar razlog za to je taj što duhovna praksa radi mnogo bolje odostalih metoda. Ako smo na ovom putu, uradićemo malo duhovne prakse i pretvarati se da je radimo iskreno. Ova vrsta prevare, skrivanje ego-orijentisanog materijalističkog cilja ispod površine, može da uključuje ovakve stavove: “Ja uzimam pribežište u Budi, Darmi i Sangi, tako da mora da sam čist.” Postupno, kako postajemo umešniji u duhovnoj praksi, možemo izneti svoj materijalistički cilj na videlo. To je veoma moguće, ljudi definitivno to rade. Ako ako praktikujete na ovaj način, na kraju nećete stići nikuda. Kako ikada iko može postati oslobođen kroz sebičnost?
Dolazi momenat kada počnemo da gubimo veru u iluzije ovoga sveta: naš nivo poverenja u iluzije počinje da slabi, i mi postajemo razočarani. Korišćenje duhovne prakse da bismo negovali svoj ego i doveli ga nazad u zdravo stanje a u isto vreme još uvek imali
poverenja u ove iluzorne ciljeve nas ne oslobađa. Istinjska sloboda ne znači imati
zdravu veru u iluzije. Zapravo, sloboda znači otići u potpunosti s one strane zabludelosti. Ovo možda ne zvuči posebno utešno, ali je istinito. To može biti neprijatna vest, posebno ako moramo da priznamo sebi, “Zaista sam se zavaravao celo vreme. Zašto sam radio svu ovu praksu? Jesam li u potpunosti pogrešio?” Kako se možete dalje pretvarali da ovo nije istina? Suočavanje sa istinom nije prijatno.
Ovde je od prave pomoći neprestano ispravljanje i poboljšavanje svoje motivacije:
razumevanje zašto praktikujemo i gde smo se u krajnjoj liniji uputili. Radite na motivaciji i u prvi plan stavite plemenitu motivaciju bodičite. Onda će svi metodi i tehnike moći da vam pomognu da napredujete u tom pravcu.
Opet iznova, moram da naglasim. Ako želimo da priđemo konačnoj istini, moramo da
formiramo pravu motivaciju. To uključuje saučešće za sva ostala čulna bića koja sebe
neprestano zaluđuju sadržajem onoga što se javlja u njihovim umovima. Samilosna motivacija kaže, “Koliko je tužno što oni veruju tako jako u svoje misli, da toliko mnogo uzimaju da su njihove misli stvarne.” Ovo zabludelo verovanje u sopstvene misli je ono što ja nazivam “koncept dede”. Najpre mi držimo da su naše misli stvarne. Zatim, prihvatamo tu zabludelost i onda ona postaje naš deda. Vi u svom sopstvenom iskustvu i sami znati kako je patiti od ove zabludelosti. Dovedite u svoj um sva ostala čulna bića koja su dozvolila sebi da budu uhvaćena u svoje dedovske iluzije i samilosno, poželite da ih sve oslobodite. To je prava motivacija, molim vas stvorite je.
Osim ako nemamo potpuno čistu i pravu motivaciju, Vađrajana i Dzokćen praksa neće
se dobro završiti. Paltrul Rinpoče je bio veliki Dzokćen majstor. Nije imao niti jedan
velik manastir, ali je imao kamp od hiljade praktičara koji se zvao Paltrul Gar, Paltrulov
Kamp. Uvek iznova, on je podučavao one koji su se skupljali oko njega koliko je važno
imati čistu motivaciju. Da bi poboljšao motivaciju ovih praktičara on je osmislio sistem
koji je nazvao “Tri Prilike”. Prva prilika je bila zvuk gonga koji je budio kamp rano ujutru. Nakon što bi čuli zvuk, ljudi su imali priliku da pomisle, “Da, moram da poboljšam svoju motivaciju. Moram da sebe stavim u službu drugih. Moram da se oslobodim negativnih emocija i da pomažem svim svesnim bićima.” Oni bi neprestano u svom umu ponavljali ovo da bi prilagodili svoj cilj u životu.
Druga prilika se javljala u Rinpočeovom glavnom šatoru. Da biste ušli u njega,
morali ste da prođete pored stupe, a na ulazu, morali ste da se stisnete da biste
prošli. Ulaz je bio namerno napravljen uskim tako da ste morali zastati na trenutak i
pomisliti, “Ovo je druga prilika da prilagodim svoju motivaciju.” Treća prilika se
javljala u samom učenju Patrula Rinpočea, u trenutcima kada bi on rekao direktno,
“Morate da ispravite i poboljšate svoju motivaciju” – upravo kako vam govorim sada.
Ako kod vas ove Tri Prilike ne bi funkcionisale, onda bi vas uglavnom Paltrul Rinpoče izbacio sa kampa. Rekao bi “Ti me samo zavaravaš i ja te samo zavaravam. To nema svrhe, tako da idi. Idi i postani biznismen, oženi se, imaj decu, izađi odavde! Kakve koristi od toga što nisi ni duhovni parktičar ni svetovna osoba? Idi i budi svetovna osoba!
Samo povremeno imaj dobro srce.” Ono što je on mislio, je da nije ispravno obući se kao praktičar Darme i pretvarati se da si to. Delovati na ovaj nači nije iskren čin prema drugima, a pogotovo ne prema sebi.
O motivaciji je lako govoriti a ponekad ju je teško imati. Mi uvek zaboravljamo najjednostavnije stvari, delimično zato što ih ne uzimamo za ozbiljno. Radije bismo naučili naprednije, teške stvari. A ipak, jednostavno može biti veoma duboko. Kada se učenje predstavlja kao izazov za mozak i teško ga je razumeti, ali na kraju ga ipak ukapirate, onda se možete osećati zadovoljno. Ali ovaj osećaj privremenog zadovoljstva ne donosi pravu korist. Da biste zaista proželi sebe Darmom, svoje celokupno biće, potrebna vam je pravilna motivacija. Molim vas primenjujte je temeljno, celo vreme.
U učenjima Vađrajane, nalazimo puno instrukcija kako poboljšati svoju motivaciju. Zapravo, ako naučite pravu motivaciju, celokupno učenje bodičite je sadržano unutar nje. Gajite ispravnu motivaciju unutar svojih sopstvenih iskustava, i ona će se sama po sebi preobratiti u bodičitu.
Podučavam već petnaest godina. Podučavati o pogledu, praznini i tako dalje, sve je to
naravno fantastično, ali kada pogledam čitav opseg učenja, linija podele između toga
da li čovekova praksa ide u pravom pravcu ili ne uvek se svodi na motivaciju. To je prelomna tačka.
Bez čiste motivacije, bez obzira kako je dubok metod koji primenjujemo, taj se metod pratvara u duhovni materijalizam. Vežbati da postanete bodisatva i gajiti bodičitu samo da bi rezultat bio “Ja mogu biti srećan” znači da je nešto iskrivljeno od samog početka. Umesto toga obgrlite svoju praksu iskrenom motivacijom bodičite.
Nyoshul Khen Rinpoche, koji je jedan od mojih glavnih gurua, podučavao bi o motivaciji
uvek iznova. On je toliko mnogo govorio o njoj, da iskreno, ponekad sam osećao da mi je
dosadno, razmišljajući “O tome je govorio juče, govori danas, a verovatno će govoriti i
sutra. Ovo je malo previše. Već sam to čuo.” Ova vrsta otpora je zapravo veoma dobar dokaz da ego ne voli učenja o čistoj motivaciji. Upravo tu, u tom trenutku čovek oseća otpor prema altruističkom stavu, što je tačno ono na čemu treba raditi, koliko god delikatno bilo. Priznati ovo i biti voljan da se time bavite upravo u tom času je veoma praktično, veoma pragmatično.
Mislim da je celokupni smisao prakse korišćenje učenje Darme upravo u toj tački otpora.
Ako nije tako mi ćemo praktikovati kada se osećamo dobro, a izbegavati kada se osećamo
dosadno ili nemirno. U trenutku osećanja depresije, nemira ili neugodnosti, neka vam
ova raspoložena budu dobra prilika za vežbu, kao blagoslov, i primenite Darmu upravo u
tom trenutku. Mislite na ovaj način, “Tako mi je drago da imam ovu priliku da praktikujem meditaciju. Oduševljen sam veoma. Nesrećo, depresijo i sve druge vrste patnje, molim vas dođite ovde! Molim vas priđite bliže, tako mi je drago što vas vidim!” Kada praktikujemo ovu vrstu “prakse dobrodošlice” svakoga dana, možemo napredovati i biti istinjski preobraženi. U suprotnom, mi samo odlažemo glavni problem dok ne dođe neko neodređeno buduće vreme, sutra i onda opet sutra. “Žao mi je, tvoje vreme je isteklo! Nema više sutra.”
Mogu da vam obećam da Darma radi dobro ako je koristite dobro. Imam veoma mnogo poverenja da su učenja probuđenih Buda ekstremno duboka i dragocena. Njihova praksa može da reši naš osnovni problem trajno i potpuno. Sva naša zbrkanost, sva naša emocionalna zamračenja mogu se u potpunosti poništiti. Ne samo što možemo da postignemo oslobađanje za sebe lično, već možemo da proširimo naš kapacitet da budemo od koristi drugima na dubokom i istinjskom nivou, ne sam na površini. Svi ti alati i uvidi su prisutni u Budinom učenju. Koristiti ih samo radi privremenih, plitkih ciljeva, što je često slučaj sa terapeutskim pristupom kao neka vrsta samopoboljšanja, degradira Budina učinja na nivo knjiga za samopomoć. Nema potrebe za tim. Već ima dovoljno tih knjiga, na tone New Age knjiga za samopomoć koje sugerišu korićenje ove ili one vrste terapije. Ako je ovo sve što želimo od Budizma, možemo se okrenuti lakše razumljivim knjigama za samopomoć koje već postoje. One su zapravo veoma korisne. Kada bi budućnost Budističke tradicije bila ništa više od još jedne varijacije na temu samopomoći, osećao bih se pomalo tužnim. Nekome ko samo želi jači ego da bi se suočio sa svetom, ko želi više novca, da utiče na ljude i da postane slavan, možda ne treba Budizam.
Ova vrsta Darma govora verovatno se nije mogla čuti na Tibetu u prošlosti. Nije bila
potrebna tada, jer je zemlja bila puna istinjskih praktičara. Samo ste trebali da
pogledate ka planinskim liticama i neko je sedeo tamo i praktikovao. Mogli ste da
vidite boravišta pustinjaka sa mesta na kome se nalazite, raštrkana posvuda po
liticama planiskih venaca. U bilo kom trenutku istorije, tradicija Drukpa Kagyu je
obilovala velikim praktičarima koji su se odrekli svih materijalnih briga. Ovi ljudi
su bili srećni da mogu da prežive samo na osnovu onoga do čega su mogli da dođu, srećni upravo sa onim što se dešava, slobodni svog emocionalnog tereta i briga za sebe.
Možda su brinuli nešto na početku, recimo prvih šest meseci prakse, ali onda su
nadišli sitne brige. Nisu proveli ceo svoj život pokušavajući da izađu na kraj sa
emocionalnim problemima. Oni su se izborili sa tim i prešli na pravu praksu. Oni nisu
ostali unutar čaure duhovnog materijalizma. Zar ne bi bilo tužno umreti na taj način,
umotan u sebične brige?
Pogotovo kada dođemo do Vađrajana prakse, moramo imati određenu količinu hrabrosti,
određenu količinu mentalne snage, i zajedno sa tim, otvorenost i mekoću srca. Ovaj
kvalitet ne znači da smo rastrešeni ili preokupirani mislima. Zapravo, mi bismo
trebali da budemo voljni da razumemo kako praktikovati a u isto vreme biti otvorenog
uma. Ovaj kvalitet unutrašnje hrabrosti je veoma važan u Vađrajani: biti hrabar na
način koji nije agresivan, kao kada ste spremni da se borite sa šta god vam se nađe na putu, već umesto toga biti spremni da uradite ono što je neophodno. Ovo je veoma
važan kvalitet. Biti Varđrajana praktičar zahteva određeni stepen unutrašnje snage koja izrasta iz samopouzdanja. To nije agresivna snaga borca; više se radi o spremnosti koja odbija da se povinuje bilo kojoj prepreci ili poteškoći: “Neću se predati, bez obzira koliko je teško. Šta god da dođe prihvatiću i koristiću praksu da spontano oslobodim to stanje!” Budite ovakvi umesto da ste bojažljivi i uplašeni, uvek se izvlačeći od teških situacija. Veoma je teško biti Vađrajana praktičar ako imate bojažljiv, kukavički stav prema životu.
Učenja koja ću diskutovati ovde pripadaju Vađrajani. Sanskritska reč vađra, bukvalno
znači “dijamant”, koji je najtvrđi od svih supstanci. Dijamant može da poseće bilo
koju drugu supstancu, ali se sama ne da poseći od bilo čega drugoga. Snaga dijamanta
i njegova nepropustljivost označavaju da kada pravi pogled Vađrajane zarudi u našem
toku bića, mi razvijamo kvalitet nepokretnosti i neometenosti od strane prepreka i
poteškoća. Kakvo god zlo se pojavi, bilo da je to negativna emocija ili fizička bol,
imamo određeni kvalitet nepobedivosti, umesto da se odmah izgubimo i budemo
poraženi od strane prepreka. Pravi praktičar Vađrajane je nepobediv kada se suoči
sa poteškoćom.
Možemo uspeti da poboljšamo svoju motivaciju, i to bi bilo divno, ne samo za nas
same, već takođe za dobrobit drugih.