PRVI DEO
PREDJELO
Dnevna Doza Darme
Svi veliki učitelji iz prošlosti su podučavali istu stvar, identičnu poruku: “Sakupite akumulacije, pročistite zamračenja, i primite blagoslove kvalifikovanog majstora.” U tradiciji koju ja predstavljam, preliminarne vežbe i postizanje yidam božanstva se smatraju veoma veoma važnim. Ne mislim da su ih Buda i svi majstori iz prošlosti stvorili da bi nas naveli na stranputicu.
Vađrajana sadrži mnoge metode za postizanje prosvetljenja, a sa druge strane ne donosi puno problema. Neki od najlakših i najpristupačnijih od ovih metoda su predanost i samilost, zajedno sa prepoznavanjem prirode uma. Iskombinujte ovo sa preliminarnom praksom i napredovaćete brzo. Iako je Dzokćen vrhunac i ovaploćenje onoga što je Vađrajana, ipak nema smisla odmah se uhvatiti navišeg nauka i odbaciti ostalo. Slično, bespredmetno je izumeti svoju sopstvenu privatnu ličnu ideju o Dzokćenu da biste je vežbali. Kada biste to uradili to bi dovelo do toga da je vaš “Dzokćen” fabrikovan, nešto što ste vi izmislili. Nazivati svoje sopstvene teorije Dzokćenom je budalasto zavaravanje koje nema ništa zajedničko sa istinitim autentičnim učenjima.
Vidite, Dzokćen nije načinjen od delića informacija koje možete sakupiti i odneti kući. Dzokćen se ondosi na to kako biti slobodan. Nije samo dovoljno primiti učenja Dzokćena – morate ih primeniti, živeti ih.
Upravo u ovom trenutku, još uvek smo obavijeni obmanjujućim iskustvom. Stvorili smo kavez za sebe izgrađen od naših sopstvenih emocija i od našeg osećaja dualnosti. U tome smo stalno, iz dana u dan. Jednom kada jasno razumemo svoju situaciju, imamo izbor: da ostanemo u ovom kavezu ili da upotrebimo instrukcije Dzokćena, da otvorimo kavez, i da postanemo slobodni.
Uz pomoć predanosti i njenom otvorenošću, blagoslovi mogu ući u naš životni tok. Ako se potpuno prepustimo uz osećaj dubokog poverenja, moguće je prepoznati stanje prvobitne budnosti. Ova praksa nije neka nova filozofska doktrina, niti je novi koncept kojeg je potrebno usvojiti, već je način kako da u potpunosti napustimo sve svoje konceptualne stavove.
Dostići budnost koja je bez misli nije nemoguće, niti je nužno mnogo teško. Ipak, za to je potrebno akumulirati zasluge, pročistiti zamračenja, i uspostaviti vezu sa kvalifikovanim majstorom. Ova tri ekstremno bitna uslova se uvek iznova naglašavaju u učenju.
Sigurno, neko nam može reći, “Sedi dole, i prepusti se u potpunosti; samo budi prirodan.” Ali možemo li zaista uraditi to? Pokušavamo da se prepustimo, ali se zapravo ne prepuštamo. Uhvatimo se za nešto drugo; onda ponovo pokušavamo da se prepustimo. Uvek se držimo za nešto, uvek pružamo neki otpor. Zapravo, mi ne želimo da se stvarno prepustimo. To je u suprotnosti sa našom prirodom, da tako kažemo. Mi bismo radije da zadržimo ego kontrolu, što je veoma jaka navika. Nije bitno koliko puta nam je rečeno da pustimo sve i da budemo 100 posto prirodni; mi se i dalje držimo za samo prepuštanje. Držimo se onoga što prepoznajemo: “Sada, sada ja prepoznajem prirodu uma.” Prijanjamo za to prirodno stanje, pridržavamo se za koncept. “Ovo je to.”
Drugim rečima, iako pokušavamo da se prepustimo, deo nas još uvek se drži. Zato, nikada ne postižemo izvorno prirodno stanje. Potrebno je nešto da potpuno razbije ovaj konceptualni stav, da ga slomi u paramparčad. Atmosfera predanosti obezbeđuje jedan suštinski način. Kada se temeljno otvorimo u trenutku predanosti, kao da se pokrivač naših filozofskih ideja, sav taj omotač, svi ti koncepti koje koristimo da bismo razdelili stvarnost potpuno sklanjaju. Biti u predanosti je jedno od najčistijih konceptualnih stanja. Onda, ako smo primili osnovne instrukcije kako da prepoznamo suštinu uma,
možemo prepoznati samosvesnu izvornu budnost.
Ispunjenost iskrenom samilošću nudi sličnu mogućnost. Kada osećate iskrenu empatiju prema svim čulnim bićima, čistoća ove emocije raspršuje konceptualni um. U isto vreme, vaš um postaje široko otvoren. I opet u tom trenutku, javlja se šansa, ukoliko ste primili osnovne instrukcije, da ih primenite. Možete prepoznati samospoznajuću izvornu budnost i iskreno i autentično postići prirodno stanje.
Inače, izgleda da mi jednostavno odbijamo da budemo u prirodnom stanju. Sigurno se radi o našoj navici da ne budemo u njemu, a to je veoma jaka navika za promeniti. Zbog toga postoji tako mnogo praksi koje olakšavaju prepoznavanje prirode uma putem slamanja uobičajenih navika konceptualnog uma i ega. Iskrena predanost i samilost su među najboljim načinima da se postigne izvorno stanje uma.
Preliminarne vežbe olakšavaju prepoznavanje i trening nekonceptualne meditacije Dzokćena. Ako osećamo da je teško samo se prepustiti, preliminarne vežbe su metod koji može da nam to olakša. Ove vežbe su sredstvo za purifikaciju, akumulaciju i dobijanje blagoslova. Na kraju krajeva, moramo da se pouzdamo u svoju sopstvenu bazičnu inteligenciju. Preliminarne vežbe ojačavaju i oštre ovu inteligenciju.
Akumulacija zasluga ili korišćenje drugih konceptualnih medoda je kao da pravite sveću, dok instrukcije Dzokćena su kao kada upalite tu sveću. Morate da imate i sveću i šibice da biste osvetlili tamu. Ako nemate adekvatne zasluge, možda ćete prepoznati suštinu uma, ali će ovo prepoznavanje brzo nestati. Nećete moći da se koncentrišete; nedostajaće vam sveća. Kao kada upalite šibicu u tami, prepoznavanje treperi i onda prestaje. Potrebna vam je stabilna osnova da biste prenosili i negovali plamen, a akumulacija zasluga tvori tu osnovu.
Mnogi pozitivni uslovi moraju da se slože da bismo praktikovali duhovni put. Neki ljudi zaista teže ka duhovnoj praksi, ali njihovi uslovi života su takvi da im je veoma teško da to i urade. Drugi žele da provedu tri godine u utočištu, ali nemaju novaca za to. Treći imaju dovoljno novaca, ali ne mogu da prime učenje. Ponekad ljudi imaju veoma dobrog učitelja i učenje, ali njihova situacija je komplikovana; uvek se svađaju sa svojim supružnikom i nemaju ni malo mira kod kuće, ili im njihov posao oduzima svo vreme. Možda ćete morati da promenite svoje okolnosti, ali da biste to uradili morate imati zasluge. Za to, ne postoji bolji metod od preliminarnih praksi.
Bude su bile ljubazne da nas snabdeju potpunim putem, a preliminarne prakse su deo tog potpunog puta. Često se učenici uzdržavaju od preliminarnih praksi jer ne razumeju njihov cilj. Neki učenici čak misle da su preliminarne prakse neka vrsta kazne! Zapravo, preliminarne prakse nisu metod kažnjavanja, ne uopšte. Vaša sopstvena lenjost može reći “O, ne, ove preliminarne prakse su tako teške. Verovatno su besmislene. Ne želim da ih radim.” Ali morate da smrvite tu lenjost. Zaista, glavna prepreka praktikovanju je lenjost. Razbijte je od samog početka, i vaša lenjost će se uplašiti i pobeći, cvileći, “Oh, ne mogu prići ovoj osobi; to je previše za mene.” Vežbe punog naklona mogu da naprave mleveno meso od vaše fizičke lenjosti, slično kao što ponude mandale seku vašu
vezanost.
Da biste istinjski napredovali u spiritualnoj praksi, morate razviti ispravnu motivaciji: “Ja želim da se bavim meditacijom da bih pročistio moja zamračenja, pogotovo mog glavnog neprijatelja, ego-prijanjanje, da bi od toga sva čulna bića imala koristi.” Uz takvu motivaciju, vi ćete napredovati prema prosvetljenju, a ne prema izgradnji jakog, zdravog ega. To je velika razlika.
Dok generišete ovu motivaciju, ego može da podigne larmu i da pokuša da stvori dilemu u vašem umu. Samo ga ignorišite. Ego će možda reći, “Ovo ne može biti istinito. Kako može da pomogneš svim čulnim bićima? Kako možeš da se pročistiš?” Posmatrajte ovaj glas kada se pojavi, i nemojte ga slušati! Zapamtite da je naš napredak u potpunosti zavisan od čistote naše motivacije. Duhovna praksa zavisi od uma, a to znači od našeg
stava, od naše motivacije. A pravilna motivacija je apsolutno krucijalna, pošto osigurava da nas naše akcije vode u pravom smeru.
Ljudi često dolaze u moje duhovno utočište jer žele da budu slobodni od patnje. Oni misle, “Radiću budističku praksu da bih se oslobodio neprijatnih emocija.” Ovo je jedna od mogućih motivacija, i ona je u redu dokle god traje. Druga vrsta motivacije je šira po svom opsegu: “Želim da pomognem svim čulnim bićima da prepoznaju svoju
inherentu svesnost.” Ovo je motivacija altruističke dobrote. Najbolji od svih stavova je biti motivisan na pravi neisfabrikovani način. Vrlo često, ipak, to nije moguće, i moramo umesto toga da veštački stvorimo motivaciju uz pomoć odlučnosti bodičite.
Danas izgleda da mnogi ljudi osećaju nezadovoljstvo samima sobom i svojim životima. Izgleda kao da normalni ciljevi nisu dovoljni. Na izvestan način, ego je umoran svakodnevicom, potrebno mu je drugačije gorivo. Ako uzmete duhovno gorivo i date ga svom egu, vaš ego će postati jači i moći ćete da se vratite svojim svakodnevnim obavezama sa obnovljenom energijom. Ali ovo nije cilj duhovne prakse. Potpuno iskreno, mnogi ljudi nalaze da je njihovom normalnom egu dojadilo moderno društvo. Oni bi želeli da napumpaju svoje egoe, ali normalno gorivo nije dovoljno. Oni čuju da postoji određeno duhovno gorivo na planinama Tibeta, i misle, “To će me napumpati! Hajde da se dočepam toga! Onda ću biti bolji i veći. Delovaće čak i kada hodam po Tajms Skveru.” Tako, oni odlaze na planine da dobiju injekciju Tibetanskog goriva da napumpaju svoje egoe. Možda je ovaj stav u redu, ukoliko nekoga približava kontaktu
sa učenjem, ali ne služi pravoj svrsi Darme.
Prijanjanje za ego je veoma suptilno. Praktično sve što radimo izgleda da je još samo jedan način da nahranimo ego. Ego nas nagovara da stupimo na put koji izgleda kao autentična duhovna praksa, ali onda nas ego preduhitri i uzurpira put! Čak i mantra Om Mani Padme Hung može da bude prisvojena od strane ega. Sedimo na meditacioni jastuk i zauzmemo pozu, ali to je naš ego. Palimo mirišljave štapiće i klanjamo se ispred statue u našom maloj sobi, ali je to još uvek naš ego. Potrebno je nešto što će da nas
oslobodi stiska ega. Veoma efektivan lek za to je akumulacija zasluga i pročišćenje zamračenosti, zajedno sa predanošću i samilošću.
Ako ne znati kako da sebe motivišete na početku na pravi način, praktikovanje Darme može biti samo još jedan način kako da uzmete svoju dnevnu dozu vitamina, lek koji će vas garantovano načiniti jakim i zdravim. Kada koristite duhovnu praksu kao dijetetski suplement, vi ćete je primenjivati kada god osećate nedostatak energije ili kada ste uznemireni. Sedite i praktikujete da biste se osećali bolje. Pokušavate sebe da
uravnotežite kroz praksu, i onda se vraćate normalnim aktivnostima i zaboravljate sve o tome. Neki ljudi imaju ovaj stav, verujte mi! Oni sebi govore da im je potrebna duhovnost u njihovim životima jer nije politički korektno biti potpuno materijalista. Tako da oni daju sebi malu dozu ujutru i još jednu uveče. Oni primenjuju sjaj duhovnosti da bi ubacili malo sjaja u svoje normalne živote. Ovo je izrazit trend, i neki takozvani učitelji naglašavaju ovaj pristup govoreći svojim učenicima da će biti mnogo srećniji ako samo sede i meditiraju par minuta svakog dana. Radeći tako, oni pokušavaju da načine duhovnu praksu lakšom, primamljivijom, lakše probavljivom – pokušavaju da saviju Darmu da se uklopi u ljudske stavove. Ali to nije istinska duhovnost. Nemojte načiniti grešku mešajući ovu vrstu prakse sa pravom praksom.
Čak i ako radite ovu praksu samo malo, pokušajte da je radite na pravi način, sa ispravnim pogledom, meditacijom, i stavom. Čak i ako je radite kratko, neka bude stvarno. Inače, bolje je ne raditi uopšte, jer možete završiti koristeći Darmu da sebe dalje zarobite u konfuziju. Pretvarati se da ste duhovna osoba i nositi brojanice oko zgloba je samo po sebi beskorisno. Ako se desi prirodno, u redu, nema problema. Ali ako je vaša namera da budete poštovani od strane drugih, da stvorite bolju sliku o sebi zato što meditirate ili ste duhovni, vi ste jednostavno samo uobraženi.
Ne biste trebali ni da primenjujete “poliranje Darme”, gde se duhovna praksa koristi da svoje zabludelo stanje prikažete lepšim i prijatnijim. Čovek može reklamirati vrednost duhovne prakse isto kao kada reklamira mašine za vežbanje: “Koristite je dva puta dnevno u toku tri nedelje, i vaša konfuzija će se garantovano očistiti!” Zvuči fino, ali ne funkcioniše.
Da biste zapravo radili duhovnu praksu, potrebno je biti iskren sa sobom i iskreno ceniti ono što radite. Prava iskrenost i zahvalnost vam daju samopouzdanje u životu. Nemojte varati sebe. Ako je vaša praksa tu samo da biste uvećali svoj ego, Darma postaje ništa drugo do li maska. Jednostavno se zavaravate, što je beskorisno i možda vam je bolje da se ne trudite. Ali ako je vaša motivacija čista, vi se ne zavaravate.
Ko je taj koji zna da li se zavaravate? Karma zna. Karma je sa vama neprestano, i nikada
ne zatvara oči. Čak i kada ste sami u kupatilu, karma nadgleda. Budite pažljivi! Bez obzira šta radite ili gde se nalazite, karma nikada ne spava, jer je ona prirodni rezultat svih vašin akcija i namera. Karma je stalni svedok svemu što radite, sada i u budućnosti. Da li drugi ljudi prepoznaju vaše akcije ili ne zapravo nije bitno: karma i Bude će ih prepoznati sa stoprocentnom tačnošću. Verujte sebi; verujte svojoj čistoj motivaciji i verujte u dobre akcije karme.
Čistu motivaciju nije tako teško razumeti. Sve što treba da uradite je da je uzmete k srcu i da je živite. Nemojte biti kao ona osoba koja dolazi kod mene noseći vodu, deset kašika šećera, deset kašika čilija, deset kašika ulja i mnoge druge stvari sve pomešane zajedno na gomili. Onda kaže, “Rinpoče, ovo nema dobar ukus. Želeo bih da ima bolji ukus. Možeš li da uradiš nešto?” Ja kažem, “Sigurno, pokušaću.” I počinjem da odlivam deo te vode. Osoba skače i viče: “O, molim te, nemoj da odlivaš tu vodu! Odbijam da izbacim bilo šta van.” Pitajući se šta još mogu da uradim kažem, ” Mogu li da dodam više šećera?” Ali on se opet buni “Ne, ne, ne želim da dodam ništa – samo načini da ima bolji ukus. Ne želim da promenim ništa osim ukusa.” Šta čovek može tu da uradi? Za mene, veoma je lako. Ja jednostavno kažem “U redu, u redu, moliću se za tebe.” Jer ne mogu ništa da uradim osim da se molim. Ovakve osobe odbijaju da se promene, a kamo li da odbace svoj ego. A ipak žele da se desi nešto! Očekuju čudo koje nikada neće doći. Sve što mogu da uradim je da se molim.
Ne kažem da bi čovek trebao biti potpuno fanatičan insistirajući na tome da Budizam nema ništa zajedničko sa poboljšanjem čovekove životne situacije i da je on tu samo radi budućih života. Iskreno praktikujte put Budizma i ovaj sadašnji život će se automatski poboljšati, sam po sebi. Možda takođe želite da preuzmete odgovornost za poboljšanje svojih budućih života za vreme sadašnjeg, ali je taj cilj mnogo lakše ispuniti kada poznajete potpuni Budistički nauk.
U ovoj knjizi, ja ću diskutovati razloge i načine pristupanja savršenom duhovnom putu. Kratka verzija kako to učiniti je neophodnost stvaranje bodičite. Da bismo stvorili bodičitu moramo najpre da smirimo svoje umove. To se čini putem prakse koja se zove šamata. Šamata nam omogućava da postignemo stanje smirene stalnosti. Pošto smo dosegli određeni stepen mira, možemo da se približimo idealu da se pomoću ljubeće dobrote sva čulna bića osećaju lakše i da im pomognemo da se oslobode patnje putem samilosti.
Glavna ideja Budinog izuzetnog učenja je shvatanje da su praznina i samilost neodvojive. Ni samilisost ni praznina nisu dovoljne same po sebi. Praznina je sloboda od prijanjanja uz samog sebe. Samilost je dobronamernost za sva bića, što, usput, uključuje i samog sebe. Ove dve stvari su neraskidivo povezane.
U Tibetanskom Budizmu postoje dva pristupa. Jedan počinje metodama samilosti i ljubeće dobrote. Uz pomoć njih, čovek akumulira zasluge i polako biva vođen u realizaciju pogleda praznine. U drugom pristupu, zbog toga što je čovek usvojio korektan pogled putem izuzetnog učenja Velikog Savršenstva, samilost se prirodno manifestuje kao izražaj praznine. Suština uma se prepoznaje kao prazna i budna. Iz izražaja ove prazne suštine, javlja se samilosti. Kao da jedan od ovih metoda postupno ide prema gore, dok drugi zuri prema dole iz visine. Stvar je u tome da bez obzira odakle počinjemo, plemeniti kvaliteti samilosti, predanosti, ljubeće dobrote i bodičite su uvek
potrebni. To važi i kada pokušate da prepoznate rigpu i nakon što ste prepoznali rigpu, kada bi ovi kvaliteti trebali biti prisutni u samo izražaju rigpe.
Diskutovaću oba načina u nastavku ove knjige. Neke teme će biti upotrebljene kao pomoćno sredstvo da bi se prepoznala piroda uma u jednom kontekstu a kao poboljšanje u drugom. Iako je moguće da nazremo prirodno stanje uma kroz blagoslov kvalifikovanog majstora, ovo prepoznavanje nije moguće održati bez akumulacija i bez pročišćenja naših zamračenosti. Na osnovu veštih sredstava Dzokćena, mi se upoznajemo sa neometenim aspektom našeg uma – sa samom esencom uma. Sem, ili diskurzivni um, je deo uma koji se nalazi u obmani. Iz samog početka našeg treninga rigpe, mi istražujemo razliku između toga kako je biti u zabludi i biti neometen. Kada meditiramo na ovaj neometen aspekt, postupno postajemo otvoreniji. Kada ova otvorenost poraste, iz stanja praznine se spontano javlja samilost. Ova samilost je krajnja samilost. To je nepodeljena praznina i samilost, tema koju ćemo obraditi detaljnije u nastavku ove knjige.
Pošto ne želim da ponavljam ono što je rečeno u knjizi Bezbrižno Dostojanstvo, molim vas da se upznate sa tom knjigom. Terminologija je važna za razumevanje materijala kojeg ću predstaviti ovde.